Matej u evanđelju naviješta Božju ljubav koja nema granice, koji želi dobro i pomaže svakom čovjeku. Ona nam je mjerilo koliko smo „blizu Bogu“, tj. koliko smo sveti.
Činjenica je da su starozavjetni narodi, pa tako i Izraelci, u svojim zakonima imali poticaje na suprotstavljanje nasilju uzvraćanjem nanešenog zla ili štete istom mjerom.
Tu je praksu Isus želio dokinuti vrlo radikalnim nastupom u završnici govora na gori. Nastupio je oštro i direktno, a poticao je svoje sunarodnjake, kao i nas danas, da svoju zahvalnost Bogu za sve dobro kojima nas, kao svoja stvorenja neprestano obasiplje, iskazujemo svoju ljubav prema onima koji nam nanose ili žele zlo.
Jasna je Isusova poruka da se na doživljeno nasilje ne može i ne smije odgovoriti nasiljem.
Ljubav prema neprijateljima, progoniteljima treba se izražavati u molitvi za njih. Takvim stavom i pona- šanjem mi svjedočimo svoju vjeru u Boga koji je sama dobrota, iz koje se njegova dobročinstva protežu i na dobre i zle.
Takvo naše nastojanje omogućuje ostvarivanje novog reda i kvalitetnijih odnosa te provođenje Božjeg kraljevstva na zemlji. Svjesni smo da te pothvate ne možemo učiniti sami pa se trebamo otvoriti Božjoj milosti po kojoj ćemo ohrabreni i osnaženi, poput apostola, neustrašivo naviještati Božju ljubav i dobrotu.
Da bi zainteresirao svoje slušatelje za nešto važno što im je želio reći, Isus je često nastupao iznenađujuće šokantno. Istinu je izražavao tako da je ljude prenerazio s namjerom da se dublje zamisle nad onim što im je želio reći i poručiti.
Htio je, tako ih izazivajući na promišljanje, da spoznaju ono što je bitno i ono što je bitnije te tako shvate pravu poruku. Kao što se ljubav prema samome sebi sastoji u brizi za zdravlje, odjeću, stan te u obavljanju poslova kojima čovjek razvija svoje sposobnosti i istodobno pomaže drugima, tako se i prava ljubav prema bližnjemu sastoji u zbiljskom promicanju dobra bližnjega po konkretnim činima.
Zadnja nas rečenica u evanđelju poziva na svetost u duhu Očeve savršenosti, koja se odlikuje u pravednosti i velikodušnosti prema svakom čovjeku. Svakome u po- četku daje isto, a onima koji prihvate njegov poziv daje u izobilju.
Isus nas ne poziva na hvalisanje nego nas potiče da činimo ono što vjerujemo.
Molimo Oca nebeskog neka nam po Duhu Svetom udijeli snage i milosti za to i takvo djelovanje.
