U neobičnom snu našao sam se okružen gladnom djecom koja su bila lijepo odjevena. Nisu djelovala kao siročad, ali bila su zatočena. Došla su u pratnji naoružanog vojnika koji je govorio stranim jezikom. Dobila su nekoliko peciva, ali nisu ih mogla izvaditi iz pakiranja. Kroz njihove uplakane oči vidio sam zraku vjere da ću im pomoći. Ne mogu opisati koja je to bila muka što ni ja nisam mogao otvoriti omote tih kruščića. San je ipak završio dobro jer došla je iz pozadine neka žena koja ih je otvorila bez problema i otišla u obližnju trgovinu po još hrane.
Daleko od svih oblika tumačenja snova koji nisu u duhu kršćanstva jer ne dolaze od Boga, nego iz ljudskih magijskih i okultnih tehnika. Na stranu i svaka uobraženost da Bog, kao biblijskim osobama, meni nešto objavljuje. Promatram taj san u kontekstu stvarnosti koja me okružuje i zato me danima muči nekoliko pitanja. Zašto su danas djeca gladna, a oko njih je obilje? Tko je demonski vojnik koji govori stranim jezikom?
Djeca žive pod vlašću njima nerazumljivih obiteljskih sukoba, dvoličnosti, nasilja, potrošačke kulture – bez korijena, stranih uzora koji promiču upitne vrijednosti lišene kršćanskog duha. A čega su gladna? Gladna su istine. Boga. Ne samo djeca, čitavo čovječanstvo gladuje za ljubavlju i dobrotom. Ljudi gladuju za Nekim tko ih neće ostaviti na cjedilu, Nekim tko će ih zaštititi, tko će opravdati njihova nadanja.
Svi smo mi ta djeca, gladna svjedočanstva. Gladni sigurnosti koju očekujemo od roditelja, učitelja i vjeroučitelja, od svećenika i biskupa, nadređenih, onih koji su se odazvali na poziv i prihvatili odgovornost biti to što jesu – njihove vjerodostojnosti. Pitanje gdje je ta vjerodostojnost vodi na trag Isusove prispodobe koju slušamo na 26. nedjelju, o sinu koji se ocu javlja i obećava vjernost, ali ne odradi svoj posao.
Od nas se ne traži savršenstvo. Traži se dokaz da ono što govorimo doista živimo. Poziv je to i meni i svakome na odgovornost. Svakome od nas prilaze gladni ljudi i polažu molećive oči na naše ruke. Otvaramo li im mi svojim odazivom, pa i spremnošću na žrtvu i na progone i na mučeništvo, taj kruh nebeski, kruh života – Krista za kojim gladuju? Ili on ostaje blizu, dostupan, ali umotan u naše distance – jer se nećemo nikome zamjeriti, naše strahove, mlakost i komoditet, oholost, licemjerje. Krist je tu, ali mi svojim životom možemo učiniti da čovjek do njega ne može doći.
Probudimo se iz sna da je sve dobro kad nije i radimo svaki svoj posao da bude. S pravom da budemo Božji sinovi i kćeri nismo dobili pravo vladanja, nego služenja. Onda služimo. I ne bojmo se onih koji bi nam zbog toga najradije ruke slomili. Može se slomiti sve, ali Duh Božji u nama ne. Vlč. Ivica Cujzek
