Slaveći Dan zahvalnosti, osvješćujemo si s koliko ljubavi i pažnje Gospodin brine o nama. Možda upravo danas trebamo ponovno otvoriti oči za tu brigu. Govori nam o tome i nedjeljno evanđelje u kojem Isus nebesko kraljevstvo uspoređuje sa svadbom. Domaćin poziva uzvanike, no oni ne žele doći, nemaju vremena. Što im – što nama krade vrijeme? Čime smo toliko zaposleni? A prispodoba ide još dalje: neki ne samo da odbijaju poziv, nego zlostavljaju i ubijaju one koji ga prenose.
Meni je to neshvatljivo. A nije to obrazac ponašanja koji je našem vremenu stran. Zli jezici, manipulacije, besramlje, nasilje… sve to ranjava ljude koji pošteno rade i trude se graditi Božji svijet. Trga s njih dostojanstvo. Ne čudim se što mnogi pucaju po šavovima.
A onda i taj čovjek koji je došao bez svadbenog ruha – nespreman. Ili nezainteresiran, ravnodušan? Istina, nije imao mnogo vremena pripremiti se, poziv mu je stigao u zadnji čas, no nije li trebao biti spreman za tako nešto važno? Ljudi za sve, i što im je posebno i što im je uobičajeno, imaju pripremljeno što im treba. Imaju odjeću za posao, za po doma, za svečane trenutke, za rekreaciju, imaju pripremljenu i odjeću za doktora, za bolnicu, mnogi i za smrt. Pretjerano? Morbidno – neki će reći. Ili ipak mudro?
Sestrica smrt, zove ju Franjo Asiški, svetac koga nam Crkva u ovoj godini stavlja na srce povodom 800. obljetnice njegove smrti. Zašto je on naziva tako nježnim imenom – sestricom? Jer ne gleda je sa strahom kao mračnog neprijatelja koji sve uništava, nego s mirom i nadom kao prijelaz u novi, bolji život s Bogom. Mogao ju je tako prisno osloviti jer živio je spremno. On je skinuo, doslovno, sa sebe odjeću i odrekao se svega što je kao sin bogatog trgovca imao. No prije toga obukao se u ruho koje ni smrt ne može oduzeti.
Tu nam se otvara i jedna važna poruka Isusove prispodobe. Ruho koje on traži nije svila, baršun ili saten, nije ništa opipljivo, ništa kupoprodajno, nego je to vjernost, to je iskrenost, to je poniznost, zahvalnost, poštenje…
Dragi kršćani, Bog nas zove svaki dan. Ne zato da nešto oduzme, nego jer ima i želi dati neusporedivo dobre, nezamislivo lijepe darove sada, dok još ovdje živimo. Jesmo li spremni?
Većina nas stvarno, ne samo duhovito, može reći da smo rođeni spremni! Imali smo tu milost da smo dar krštenja primili još kao novorođenčad. Imamo milost svete ispovijedi. Imamo euharistiju. Što nas koči da se odjenemo danas u Božji život? U vjernost, u nevinost, u radost? Što nam ne da da se pomirimo s Bogom i Crkvom?
Odbacimo to. Ne budimo neozbiljni misleći da smo mi nešto veliki i jaki, nego padnimo na koljena u zahvalnosti Bogu. Jedino on ima za nas ruho koje ni smrt ni zlo ne mogu oduzeti. Vlč. Ivica Cujzek
