Čitamo u Svetom pismu kako su ljudi Isusa željeli iskušati. Tako je bilo i na početku kada ga je u pustinji iskušavao đavao, a kad nije uspio, "udaljio se do druge prilike". Zapisano je nekoliko tih prilika kad je nečastivi iskoristio ljude. Svježe nam je pitanje o poreznom novcu, a slično i ove nedjelje o glavnoj zapovijedi. I danas je isto!
A Isus ostaje vjeran. Njegov je odgovor uvijek ljubav. Jer ljubav dolikuje Bogu, koji je ljubav, i čovjeku, koji je na Božju sliku stvoren. Svakome treba dati ono što mu dolikuje. To i nije pitanje. Pitanje je izrabljivanja. U toj riječi nalazi se isti korijen kao u riječi "rabiti", tj. koristiti, a dolazi od stare riječi "rab", što znači rob.
Vidimo li kako Bog ljubi i traži da se čovjek odluči za ljubav? A đavao izrabljuje – zarobljava – i traži od čovjeka da rabi, iskorištava, da Boga i bližnjega ne gleda kao osobe koje treba ljubiti, nego kao sredstva vlastite koristi.
Uzmimo samo jedan primjer. Zašto čovjeku trebaju tenisice koje koštaju 500 eura? Što one daju? Osjećaj vrijednosti? Priznanje? Pripadnost? Nažalost, ljudi lako padnu u napast skupoće koja zaslijepi njihovu ljubav pa više ne vide što je doista vrijedno.
Jedna priča govori o tome kako su neki željeli iskušati starca pa su ga pitali za čovjeka koji je umro, hoće li ići u raj ili u pakao. Odgovorio je neka mu donesu njegove cipele pa će im reći. Nisu razumjeli pa im je objasnio: "Oni koji hodaju po prostranim i ravnim putovima ne mogu uprljati svoje cipele, a oni koji hode uskim i strmim putovima, nužno će ih uprljati. Poznato je koji od tih putova vodi u raj. Ni oni koji ne priskaču braći u nevolji neće uprljati cipele, a oni koji su zbog drugih spremni mnogo trpjeti, morat će poći mnogim blatnim putovima. Nakraju, i Gospodin je prošao našim putovima i upoznao naš hod. Dođe li mu tko u čistim cipelama, znat će da ga želi obmanuti. A manji je grijeh uprljati se nego svoju prljavštinu nastojati sakriti pred Bogom."
Problem uopće nije u skupim cipelama. Problem je u njima odlaziti od Boga, gaziti dostojanstvo drugoga, ne primijetiti potrebitoga.
Pred Boga nećemo ići u 20 pari cipela. I nije točno da Boga nije briga kako smo odjeveni i obuveni – briga ga je itekako. I za one koji nemaju za novi par jer ga zebe rupa na njihovim starim cipelama. Briga ga je i za one koji imaju pune ormare cipela. Jer ga zebe rupa u njihovu srcu kroz koju se izrabljuje njegova ljubav.
Kršćanstvo nije ropstvo, nego drugačiji život, u kojem se čovjek u slobodi odlučuje služiti. Za sobom ostavlja tragove koji se ne vide na zglancanim cipelama, nego na prljavima. One su znak ljubavi koja košta – ne novca, nego onoga što je neizmjerno vrjednije: ljubavi – valute neba. Vlč. Ivica Cujzek
