Svaka misao koja krene prema 29. nedjelji kroz godinu negdje se na pola puta preoblikuje u misiju. Misijska je nedjelja, koja misli svakog čovjeka vodi na putove koji otkrivaju bijedu licemjerja. Naum licemjera iz Evanđelja bio je "Isusa uhvatiti u riječi", diskreditirati ga i sabotirati.
Tužno je što se s takvim postupcima susrećemo i danas, ali radosna je vijest evanđelja u tome što nismo bespomoćni. Isus pokazuje moć dosljedne poniznosti i neustrašive iskrenosti.
Ja sanjam takvu Crkvu. Crkvu koja ne bježi uplašeno od neugodnih situacija i teških pitanja, nego na njih odgovara vjerodostojno, pa i pod cijenu trpljenja koje ni Isus nije izbjegao. Sanjam Crkvu koja probleme neće odgađati, nego rješavati. Sanjam Crkvu koja silazi s trona da bi slušala one na dnu. I čije misli neće putem misija krenuti samo jednom godišnje, nego će živjeti svaki dan svoje misijsko poslanje: hrabro naviještati evanđelje i djelatnom ljubavlju prigrliti svako ljudsko biće, ma gdje bilo. Osobito zaštititi najranjivije.
Takvu Crkvu sanjam, koja neće glavu pognuti pred zlom i nepravdom koja udara one koji se ne mogu obraniti. To znači "Bogu dati Božje", a ne samo ići na misu, na duhovnu obnovu i pokazati se u društvu "izabranih".
Nije bitno koliko dobro izgledamo kao Crkva, nego koliko smo blizu čovjeku koji nas treba. Svatko od nas pozvan je graditi takvu Crkvu koja ozbiljno shvaća svoj poziv i za njega izgara.
Bogu ne treba Crkva koja od sebe pravi elitu, koja bi i Isusa ispravljala jer nije nešto rekao baš teološki točno. Njemu treba običan narod koji možda ne razumije sve, ali razumije da nije veći od čovjeka kraj sebe. Bogu ne treba sjaj skupih pločica, dobri su mu i prašnjavi putovi ako vode prema njegovu kraljevstvu. Ne trebaju mu sjajni ljudi, ulaštenih savjesti, bez vidljivih mana, dobri su mu oni koji u njihovoj sjeni nose mirno svoje križeve. Najbolji su mu oni koji tiho rade negdje u pustopoljinama svijeta bez reflektora, bez plaće, često i bez hrane. Njima je i plaća i hrana Božja blizina; i to im je dovoljno, to je sve što žele.
Često u susretu s ljudima koji preuveličavaju svoje luksuzne mukice pomislim kako bi reagirali na prijedlog da tjedan dana odu u jedno sirotište u Tanzaniji ili Ugandi i upoznaju samo jedno dijete koje se tamo nada. Uvjeren sam da bi to bila lekcija nakon koje se ne zaboravlja što je Božje.
Takvu Crkvu sanjam – ne akademsku, nego utjelovljenu; jednostavnu, koja miriše na prašinu, na sirotišta i bolnice, na skromnost, na tihe ljude koji nose svjetlo bez buke. Crkvu koja miriše na evanđelje. I prestaje filozofirati i uzdizati sebe, žaliti se na sve i u svemu tražiti mane. Sanjam Crkvu koja traži Božje sirotane i u njima nalazi Božju radost. Vlč. Ivica Cujzek
