Vratio sam se iz Međugorja s hodočašća sa svojim župljanima i kako sam raspremao ruksak, našao sam u jednom pretincu papirić na kojem je, uz poruku zahvale potpisanu riječima "Vaši župljani", pisalo da će na moju nakanu biti služena misa. Prvo sam se jako iznenadio, onda sam jako razmišljao čije je to djelo, a onda mi je postalo jasno: Svetost je ispod.
Tragom Isusova govora o blaženicima, Crkva nas vodi prema svetkovini svih – velikih i malih, poznatih i nepoznatih – svetih. Svih koji su svoju svetost nosili ispod, i upravo je u tome bila njihova snaga. Jer živjeli su poput Isusa koji se, iako je Kralj, ponizio ispod svih da svima služi.
Takvih ljudi ima i danas među nama. Ali nisu to oni koji će držati ruku u zraku javljajući se: "To sam ja!" To nisu ljudi koji će rukama razmicati druge da bi sebi raščistili put. To nisu ljudi koji će dominirati, držati svoje ruke iznad drugih, nego će ih uvijek držati ispod. Pa i onda kada daju nešto od sebe, neće davati tako da njihova ruka bude iznad, viđena, nego skrivena ispod: spremna pridržati, spremna podupirati, spremna podnositi terete, spremna biti jaka, ne za sebe – za druge.
Lijepo je to. Lijepo je znati da među nama ima ljudi koji drže taj naš svijet, kakav god bio, nerijetko gorak, grub, katkad i nesnosan. Ali oni ga drže – skupa s Gospodinom. Njegova je dobra ruka uvijek skrivena ispod svih čuda kojima nas dariva. Ispod svih svjetovnih atrakcija, razvikanih dobročinstava, razglašenih podviga, Božja ruka pazi da ne padnemo i ne razbijemo se kad visoko letimo. Pušta nas on da letimo iako nas nije zamislio s krilima. Pušta da iskusimo čar visina. Ali ne zaboravimo da je svetost ispod. Njegova je ruka ispod.
Lijepo je sanjati o visinama, no još je ljepše sniziti se ispod veličina ovoga svijeta i biti skromno i samozatajno, ponizno i iskreno jednostavan. I znati da su nam blizu takvi ljudi koji svoju svetost naslanjaju na Kristovu ruku. Noseći ju ispod.
Ispod dresa kad igraju nogomet, ispod misnice kad služe svetu misu, ispod kute kad njeguju bolesnike, ispod košulje kad poučavaju djecu, ispod pregače kad kuhaju objed… Ispod suze kad plaču, ispod osmijeha kad se smiju... To su ljudi koji možda nikad neće dobiti aplauz mase, ali oni neprestano dobivaju aplauz – mnogo veći, mnogo važniji – kad svoj dlan, u skrovitosti zauzete ljubavi, stavljaju na Božji dlan. Pljeskaju s Gospodinom!
Živjeti u pljesku s Gospodinom… U njegovoj radosti. Kako neobična, ali dobra i osvježavajuća slika svetosti.
Bogu hvala! Lijepo je s takvim ljudima ovim svijetom hodočastiti. Ma kakve im svijet spremao zamke i zapreke, oni će dosegnuti lice Svetoga – Božji će ih dlan vinuti u visine koje je pripravio onima koji ga ljube. Vlč. Ivica Cujzek
