Uskrs, najveće otajstvo vjere, u bogoslužju se naglašeno slavi tijekom pedeset susljednih dana, sve do uključivo svetkovine Duha Svetoga (Duhova, nedjelje Pedesetnice). Tema toga vremena Kristov je prolaz kroz smrt u slavu uskrsnuća. Na četrdeseti dan toga razdoblja pada (uvijek u četvrtak) blagdan Spasova ili točnije rečeno svetkovina Uzašašća Gospodina našega Isusa Krista. Spasovo je, dakle, jedan od uskrsnih blagdana. Ističe jedan važan pogled na uskrsni događaj: Krist se svojim ljudskim uskrslim tijelom vraća nebeskom Ocu, kao čovjek stoluje njemu zdesna.
Prema zapisu hodočasnice Eterije, jeruzalemski kršćani slavili su potkraj 4. stoljeća jednom svetkovinom Kristovo uzašašće i silazak Duha kao završetak Isusova spasenjskog djela. Bilo je to na Pedesetnicu. Potom se blagdan Uzašašća izdvaja i slavi zasebno, 40. uskrsni dan. Razlog tome je brojka “40”, koja ima simboličko značenje. Uzašašće Isusovo članak je vjere, otajstvo vjere, koje riječi ne mogu potpuno izložiti, jer njegov sadržaj (“uskrsli Krist uzašao je k Ocu”) nadilazi naše osjetno iskustvo. Izraz “nebo” u biblijskom je govoru metaforička oznaka za Boga i Božju postojbinu. Svod nebeski zapravo je samo sjajan simbol Božjeg prebivališta, njegove veličine. No Bog nije vezan ni na kakvo mjesto. On nije “gore” ili “dolje”.
Sadržaj otajstva što ga danas slavimo izvrsno prikazuju misne molitve i predslovlje. Tako u zbornoj molitvi prosimo da nas Bog obdari svetom radošću i zahvalnošću zato što je “Kristovo uzašašće i naše uzdignuće, jer smo u nadi svi pozvani u slavu, kamo je pred nama ušao Krist, naša Glava”. Slavimo događaj spasenja kad je proslavljeni Krist ušavši u slavu Očevu uzdignuo i sve nas zato što smo ljudi, posebno ljudi kršteni u njega kao Glavu njegova Tijela, koje je Crkva. Stoga i česti kršćanski izraz “doći u nebo” ne znači neko putovanje kroz prostor ili vrijeme, nego biti sjedinjen s Isusom- čovjekom i tako sjedinjenjem u ljudskoj naravi prilaziti Bogu. Za kršćanina takvo nebo počinje već ovim životom, njegovim ucjepljenjem u Krista po vjeri, sakramentima i solidarnošću s bližnjima po djelima dobrote i dijeljenju ljudske sudbine.
Crkva nam ove jubilejske godine stavlja na štovanje i nasljedovanje hrvatskog sveca Leopolda Bogdana Mandića, koji je svoje opredjeljenja za uskrslog Krista svjedočio redovničkim životom te tijekom četrdeset godina od ranog jutra do poslijepodnevnih sati neumorno ispovijedao. Blago je preminuo u Gospodinu 30. srpnja 1942. u 76. godini života. Blaženim ga je proglasio papa Pavao VI., 2. svibnja 1976., a svetim papa Ivan Pavao II., 16. listopada 1983. godine. Hrvatska kapucinska provincija sv. Leopolda Bogdana Mandića u povodu Godine milosrđa organizirala je šestodnevno štovanje neraspadnutoga tijela drugoga proglašenoga hrvatskog sveca i zaštitnika Godine milosrđa sv. Leopolda Bogdana Mandića u Zagrebu. Čašćenje svečeva tijela bilo je u zagrebačkoj katedrali i crkvi sv. Leopolda Bogdana Mandića u Dubravi od srijede 13. travnja do ponedjeljka 18. travnja 2016. godine. Tih dana sv. Leopoldu hodočastilo je više od 200.000 vjernika katolika.
U ovim odgovornim vremenima za naš narod završit ćemo molitvom:
Gospodine Isuse Kriste, Ti si ljubio svoj narod, svoju zemlju, jezik i običaje svojih ljudskih predaka. Po Tvom je primjeru sv. Leopold, kapucin, služeći braći ljudima u drugoj zemlji, vjerno ljubio i svoj hrvatski narod. I ja Te, zajedno sa sv. Leopoldom Bogdanom, molim, da narod kojemu pripadam raste i napreduje u miru i slozi s drugim narodima, da kolijevke ne budu prazne, da se ognjišta ne ugase, da se svi prognani i izbjegli vrate svojim domovima, da za svakoga u domovini bude rada, kruha, pravde, mira i sreće, te da živimo i umiremo u Tvojoj milosti, pod zaštitom Majke Marije vjerni Velikom Zavjetu svojih pradjedova. Amen.
Uskrs, najveće otajstvo vjere, u bogoslužju se naglašeno slavi tijekom pedeset susljednih dana, sve do uključivo svetkovine Duha Svetoga (Duhova, nedjelje Pedesetnice). Tema toga vremena Kristov je prolaz kroz smrt u slavu uskrsnuća. Na četrdeseti dan toga razdoblja pada (uvijek u četvrtak) blagdan Spasova ili točnije rečeno svetkovina Uzašašća Gospodina našega Isusa Krista. Spasovo je, dakle, jedan od uskrsnih blagdana. Ističe jedan važan pogled na uskrsni događaj: Krist se svojim ljudskim uskrslim tijelom vraća nebeskom Ocu, kao čovjek stoluje njemu zdesna.
Prema zapisu hodočasnice Eterije, jeruzalemski kršćani slavili su potkraj 4. stoljeća jednom svetkovinom Kristovo uzašašće i silazak Duha kao završetak Isusova spasenjskog djela. Bilo je to na Pedesetnicu. Potom se blagdan Uzašašća izdvaja i slavi zasebno, 40. uskrsni dan. Razlog tome je brojka “40”, koja ima simboličko značenje. Uzašašće Isusovo članak je vjere, otajstvo vjere, koje riječi ne mogu potpuno izložiti, jer njegov sadržaj (“uskrsli Krist uzašao je k Ocu”) nadilazi naše osjetno iskustvo. Izraz “nebo” u biblijskom je govoru metaforička oznaka za Boga i Božju postojbinu. Svod nebeski zapravo je samo sjajan simbol Božjeg prebivališta, njegove veličine. No Bog nije vezan ni na kakvo mjesto. On nije “gore” ili “dolje”.
Sadržaj otajstva što ga danas slavimo izvrsno prikazuju misne molitve i predslovlje. Tako u zbornoj molitvi prosimo da nas Bog obdari svetom radošću i zahvalnošću zato što je “Kristovo uzašašće i naše uzdignuće, jer smo u nadi svi pozvani u slavu, kamo je pred nama ušao Krist, naša Glava”. Slavimo događaj spasenja kad je proslavljeni Krist ušavši u slavu Očevu uzdignuo i sve nas zato što smo ljudi, posebno ljudi kršteni u njega kao Glavu njegova Tijela, koje je Crkva. Stoga i česti kršćanski izraz “doći u nebo” ne znači neko putovanje kroz prostor ili vrijeme, nego biti sjedinjen s Isusom- čovjekom i tako sjedinjenjem u ljudskoj naravi prilaziti Bogu. Za kršćanina takvo nebo počinje već ovim životom, njegovim ucjepljenjem u Krista po vjeri, sakramentima i solidarnošću s bližnjima po djelima dobrote i dijeljenju ljudske sudbine.
Crkva nam ove jubilejske godine stavlja na štovanje i nasljedovanje hrvatskog sveca Leopolda Bogdana Mandića, koji je svoje opredjeljenja za uskrslog Krista svjedočio redovničkim životom te tijekom četrdeset godina od ranog jutra do poslijepodnevnih sati neumorno ispovijedao. Blago je preminuo u Gospodinu 30. srpnja 1942. u 76. godini života. Blaženim ga je proglasio papa Pavao VI., 2. svibnja 1976., a svetim papa Ivan Pavao II., 16. listopada 1983. godine. Hrvatska kapucinska provincija sv. Leopolda Bogdana Mandića u povodu Godine milosrđa organizirala je šestodnevno štovanje neraspadnutoga tijela drugoga proglašenoga hrvatskog sveca i zaštitnika Godine milosrđa sv. Leopolda Bogdana Mandića u Zagrebu. Čašćenje svečeva tijela bilo je u zagrebačkoj katedrali i crkvi sv. Leopolda Bogdana Mandića u Dubravi od srijede 13. travnja do ponedjeljka 18. travnja 2016. godine. Tih dana sv. Leopoldu hodočastilo je više od 200.000 vjernika katolika.
U ovim odgovornim vremenima za naš narod završit ćemo molitvom:
Gospodine Isuse Kriste, Ti si ljubio svoj narod, svoju zemlju, jezik i običaje svojih ljudskih predaka. Po Tvom je primjeru sv. Leopold, kapucin, služeći braći ljudima u drugoj zemlji, vjerno ljubio i svoj hrvatski narod. I ja Te, zajedno sa sv. Leopoldom Bogdanom, molim, da narod kojemu pripadam raste i napreduje u miru i slozi s drugim narodima, da kolijevke ne budu prazne, da se ognjišta ne ugase, da se svi prognani i izbjegli vrate svojim domovima, da za svakoga u domovini bude rada, kruha, pravde, mira i sreće, te da živimo i umiremo u Tvojoj milosti, pod zaštitom Majke Marije vjerni Velikom Zavjetu svojih pradjedova. Amen.
