Jedan profesor u medicinskoj školi učenicima je dao pisati ispit. Svi su negodovali jer nije bio najavljen, jedino najbolji učenik nije se brinuo, osjećao se sigurnim u sebe i svoje znanje. Skoro cijeli test riješio je bez problema, ali zapeo je na posljednjem pitanju: "Kako se zove spremačica u našoj zgradi?"
Mladić se nasmijao i pomislio da to mora biti šala. Znao je ženino lice, viđao ju je kada je čistila, ali nije imao pojma koje je njezino ime i nije mu palo na pamet da s njom popriča. Predavši ispit, pitao je profesora: "Posljednje pitanje ne nosi bodove, zar ne?" Profesor je mirno odgovorio: "Naravno da nosi! U svojim karijerama sretat ćete različite ljude. I svaka osoba je bitna – uvijek. Svi zaslužuju priznanje. Nije svaki posao glamurozan, ali mnogi ljudi naporno rade u pozadini, a naši životi bili bi bez njih mnogo kompliciraniji."
Posljednje pitanje, o kojem ovisi mnogo više od nekoliko bodova i ocjene, pitanje je jesmo li u školi života usvojili Isusovu glavnu lekciju o poniznosti. Sažeta je u evanđeoskom ulomku 25. nedjelje kroz godinu gdje pratimo kako on poučava svoje učenike koji ne razumiju riječi da se "Sin Čovječji predaje u ruke ljudima", nego raspravljaju tko je među njima najveći.
"Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj!" Isusov je direktan komentar na ljudski pojam uspjeha, a teoriju je potkrijepio postavivši posred njih dijete. Primiti najmanjega, služiti mu, prigrliti ga u Kristovo ime, posvetiti mu se po primjeru Isusova milosrđa, to je uspjeh u Božjim očima. Za to treba biti velik čovjek jer samo velikani mogu nadići svoju oholost, pobijediti napast egoizma i razumjeti veličinu malenosti.
Svi smo mi mali u ovom svijetu, a najveći među nama ne nalaze se pod reflektorima, nego u zagrljaju Božjem. Ne dobivaju aplauze, ne pate za pohvalama, njihova imena ne pišu na naslovnicama. Oni se često zovu mama, baka, tata, deda, brat, sestra, susjed, učitelj, župnik... Kako god čovjek bio slab ili nabildan, uvažen ili umišljen ili ponižen, neuk ili načitan, bogat ili siromašan, zdrav ili bolestan, svaki je čovjek nečije dijete, brat ili sestra, nečiji otac ili majka, prijatelj, susjed, učenik, učitelj... Na kraju sva druga pitanja postanu manje važna ili potpuno nebitna. Zadnje pitanje upravo je to tko je čovjek.
Veličina čovjeka pohranjena je u veličini poniznosti. Na taj nas put Crkva u ovome tjednu poziva stavljajući pred nas pitanja slična onom mudroga profesora. Točan odgovor na njegovo pitanje bio je Marijana. I u našim sredinama postoje Marijana, Josip, Kruno, Joža, Štefica... i svatko od nas jedan je od njih. Isus se predaje i u naše ruke da jedni drugima donosimo njegovu ljubav. Vlč. Ivica Cujzek
