Oprost. Tako mala riječ, a može nositi cijelo nebo. Može! Cijelo nebo može dati duši koja ništa više osim neba nad glavom nema. Svaka će duša doći do trenutka kad joj preostaje još samo to: krov neba. A držač mu je "oprosti".
Ima čovjek mnogo riječi. Čitav se život od riječi sastoji. I ovaj odlomak mogao je biti složen drugačije jer imamo i slobodu da svoje riječi slažemo kako želimo. No o tome kako ćemo ih složiti ovisi što će nam one nositi.
Zanimljivo je bilo promatrati kako su na biskupijskom hodočašću ministranata i vjeroučenika u ludbreško svetište Krvi Kristove djeca slagala riječi u poruke Isusu. Igrali su se balonima koji su, prema citatu sv. Carla Acutisa, označavali duše. Sliku Crkve prezentirali su kada su uspijevali balon održati u zraku pomažući jedni drugima.
Kada je balon pao, što je značilo grijeh, probušio se i tada su se iz njega po svetištu raspršile riječi na papirićima. Djeca nisu više imala balon za igru (Crkva nije više imala dušu za dizanje u nebo). Ali nije to kraj. Imala su hrpicu papirića. Oni još ne znače ništa, ali mogli bi značiti sve.
Posložili su ih u poruke koje su pročitane u euharistijskom klanjanju. Jedna je molitva glasila: "Oprosti, Isuse, išli smo po krivoj autocesti." Autocesti jer riječi su bile razlomljene misli sv. Carla.
Učimo od djece! Ni mi ništa nemamo kada se o grijeh razbijemo, ali mogli bismo još imati sve! Mogli bismo još imati vječni život. Ne propustimo ni za što ovu prevažnu pouku, inače ćemo imati probušenu dušu i život bez krova nad glavom.
Oprostiti nije problem, iako može biti bolno. Ali to je najljudskiji čin jer Bog je čovjeka stvorio na svoju sliku, svoj mu je dah života udahnuo. A u samom je srcu Božjeg života oproštenje. Na pitanje koliko puta treba oprostiti, Isus odgovara poznatom prispodobom koju čitamo ove nedjelje. Nije problem oprostiti. Oprost oslobađa dušu za let. Problem je tražiti oprost. Problem je reći: Pogriješio sam, kriv sam, nisam činio dobro. Jer tu se lomi ego, tu padaju maske.
Navikli smo na Božje milosrđe, razmazio nas je Otac koji sve oprašta jer želi da dođemo k njemu. Ali pazimo: ne može se oprostiti ako se oprost ne želi i ne traži. To bi bilo kao da ti netko dar poklanja, a ti ne ispružiš ruku. Takav dar bio bi bačen. A svetinje se ne bacaju.
Bog želi dati nebo. Ali ako ga ne zatražimo, ako ustrajemo u svojoj tvrdoglavosti i nemamo hrabrosti priznati, pokajati se i prestati bušiti balone duša, ako od probušenih nećemo složiti "oprosti" i Bogu i bratu, onda nismo Petri, nego Jude. Ne idemo u vječnost. Ostajemo zapeti na drvu – ali bez svjetla uskrsnuća. I onda nismo putnici na "autocesti prema nebu", nego beskućnici zemlje.
Bez "oprosti" ostajemo bez držača neba. Vlč. Ivica Cujzek
