U Podrutama, pored Novog Marofa, mještani se već godinama protive najavljenoj investiciji gospodarenja otpadom u njihovu selu podno Ivančice. U tvorničkom kompleksu, koji je tvrtka Omega kupila u stečaju poduzeća BBS, tvrtka Zero Global Waste Croatia (ZGWC) je već instalirala postrojenje u kojem bi se, prema najavama, obrađivao neopasni otpad, i to putem vakuumske pirolize.
S obzirom da već imaju loša iskustva s tvrtkom BBS, koja se upravo u tom pogonu prije petnaestak i više godina bavila preradom PET ambalaže, mještani su se odmah digli na noge. Još su 2022. godine, nakon prvih vijesti o ovom projektu, organizirali prosvjed i peticiju te osnovali Eko udrugu “Naš zavičaj”. Među članovima je i Ivana Drčec, inženjerka elektrotehnike i poduzetnica. Iako se već dvadesetak godina bavi razvojem softverskih rješenja na domaćem i međunarodnom tržištu, prije nekoliko se godina vratila u Podrute, odakle potječe njezina obitelj, i odlučila se angažirati oko ove situacije.
Spisi s američkih sudova
Što je izazvalo najviše zabrinutosti kod stanovnika Podruta, nakon saznanja da se u nekadašnjem pogonu BBS-a planira dovoziti i obrađivati otpad, kao što se nekad dovozila plastika?
Prije svega, važno je napomenuti da ista generacija stanovnika Podruta već drugi put prolazi kalvariju sa zagađenjem zbog obrade otpada na lokaciji BBS-a, dozvolama koje se izdaju unatoč javnom protivljenju mještana i raznim pritiscima. Kad se na proljeće 2022. pročulo da je u bivši pogon BBS-a stigla nekakva “peć” za obradu otpada, a nitko nije znao što se zapravo događa, stanovnici su isti tren postali izuzetno zabrinuti jer su već znali što bi otprilike moglo uslijediti. Dodatnu zbunjenost izazvala je činjenica da je BBS u stečaju 2019. kupila tvrtka Omega iz Breznice, koja se bavi strojnom obradom metala pa nitko nije tu opet očekivao otpad. Nas nekoliko susjeda dogovorilo se da ja pošaljem službeni upit Gradu Novom Marofu, a da će jedan susjed nazvati gradonačelnika. U tom trenutku nismo znali razmjere cijele priče, samo smo željeli znati što se ponovno događa u Podrutama.
Što ste u međuvremenu doznali o tehnologiji obrade otpada, koju tamo planira koristiti tvrtka Zero Global Waste Croatia i o njihovim poslovim planovima? I koji su izvori tih informacija?
Naša su saznanja od strane lokalnih institucija godinama bila izrazito ograničena. Slali smo desetke upita, a odgovori su bili šturi i gotovo uvredljivi. Umjesto da nam institucije koje mi, porezni obveznici, financiramo, budu naš prvi izvor informacija, morali smo sami istraživati. Tako smo postupno saznali da je Zero Global Waste Croatia (ZGWC) još 2021. Ministarstvu prijavio postrojenje za obradu neopasnog otpada sa četiri reaktora kapaciteta 20.480 tona godišnje, odnosno 64 tone dnevno. Ministarstvo taj proces opisuje kao pirolizu pod vakuumom. Pravi razmjeri cijele priče postali su nam jasni tek puno kasnije i, gotovo nevjerojatno, zahvaljujući sudskim postupcima koji se vode u SAD-u. U tim su predmetima javno dostupni deseci internih e-mailova, ugovora, izvještaja ulagačima i drugih dokumenata iz kojih se vidi mnogo šira poslovna priča od one koja je ikada predstavljena stanovnicima Podruta.
Pokušali ste osporiti i uporabnu dozvolu koju je investitor već dobio?
Tražili smo prvo od Varaždinske županije da na nam pojasni status uporabnih dozvola i omogući uvid u njih. Županija je to učinila tek nakon što smo se obratili uredu pučke pravobraniteljice, koja je zatražila postupanje. No, tada je već bilo kasno jer su dozvole postale pravomoćne, a građani prethodno nisu ni znali da su izdane. Taj primjer, nažalost, najbolje opisuje našu komunikaciju s institucijama.
Što je zapravo instalirano
U tužbi vlasnik licence za opremu, instaliranu u Podrutama, navodi da ju je tvrtka ZGWC instalirala nepropisno i da ona nije namijenjena pirolizi te da bi njezino nepropisno korištenje predstavljalo sigurnosni rizik. Kakve se potencijalne opasnosti navode u tužbi?
To je možda i najzabrinjavajući dio cijele priče. U tužbi koju je vlasnik tehnologije SRF Technology Licensing Europe East podnio u New Yorku navodi se da oprema koju su isporučili nije projektirana za vakuumsku pirolizu te da bi njezino korištenje u drukčijim uvjetima, odnosno na drugim temperaturama ili s nepredviđenim izvorima topline moglo biti vrlo opasno. Posebno upozoravaju da oni nisu projektirali ni instalirali cijelo postrojenje u Podrutama i da zapravo ne znaju što je ZGWC ondje naknadno ugradio i preinačio. Tvrde da je ZGW sam integrirao niz dijelova postrojenja, dok je vakuumska pumpa ugrađena lokalno. U ranijim testiranjima iste opreme, prema teksaškoj tužbi, kroz sustav su u probnom radu u MBO-u u Brezju bez odobrenja proizvođača puštane čak velike vreće zemlje, automobilske brtvene pjene i automobilski dijelovi. Danas proizvođač tvrdi da ne zna što je sve u Podrutama ugrađeno i preinačeno. To su, naglašavam, navodi iz tužbi o kojima sud još nije odlučio.
Je li tijekom probnog rada bilo problema i spominju li se moguće ugroze za zaposlenike i stanovnike tj. okoliš?
U sudskom spisu se navodi da su tijekom najmanje dva probna rada već pregorjeli transformatori, a vlasnik tehnologije upozorava da kvar transformatora nosi rizik požara i eksplozije. Istodobno se govori o visokonaponskoj opremi i pitanju CE sukladnosti, odnosno sigurnosti ljudi koji bi na toj opremi trebali raditi. Posebnu težinu svemu tome daje činjenica da se postrojenje nalazi neposredno uz visokotlačni plinovod i mjerno redukcijsku stanicu. To su, zasad, navodi iz američkog sudskog postupka, a ne sudski utvrđene činjenice. Ali upravo zbog ozbiljnosti tih navoda smatramo da bi nadležne hrvatske institucije morale utvrditi što je doista instalirano u Podrutama, je li postrojenje uopće sigurno i sukladno propisima te je li ikada smjelo biti stavljeno pod napon, prije nego što se to utvrdi.
Piroliza se opisuje kao ekološko prihvatljiv način obrade otpada. Odakle onda bojazni da bi pogon u Podrutama mogao ugroziti okoliš, zdravlje i kvalitetu života mještana?
Jednostavno, nemamo dovoljno razloga vjerovati ni tehnologiji, ni načinu na koji je postrojenje sastavljeno, ni ljudima koji iza njega stoje. Čak ni opis procesa kroz dokumente nije bio dosljedan: govorilo se o niskotemperaturnoj pirolizi, vakuumskoj pirolizi, “torefakciji”, ali i o tehnologiji koja navodno uopće nije piroliza. Potom iz američkih spisa doznajemo da vlasnik tehnologije tvrdi da njegove komponente nisu projektirane za pirolizu i da bi takva uporaba mogla biti opasna. A onda pogledajte širi kontekst. Američki poslovni partneri međusobno se tuže i iznose vrlo ozbiljne optužbe o tehnologiji, poslovnim odnosima i pravima na opremu. Na čelu tvrtke, koja je investitor u Hrvatskoj, je Mladen Jozinović, koji je u studenome 2025. nepravomoćno osuđen na dvije i pol godine zatvora u predmetu vezanom uz Piškornicu; a građani su informacije o projektu godinama morali izvlačiti iz institucija. Zato problem nije samo pitanje je li neka tehnologija teoretski “zelena”. Problem je povjerenje u to tko će njome upravljati, što će se u njoj obrađivati, kako će se nadzirati i što je zapravo instalirano u našem selu. Ni ponašanje lokalne vlasti tijekom ove četiri godine nije ulijevalo povjerenje.
Zarada na naknadama
Iz Novog Marofa poručuju da Grad nije nadležan za izdavanje dozvola, a gospodarske djelatnosti su definirane prostornim planovima.
Od gradonačelnika Novog Marofa očekujemo da zastupa ljude koji tamo žive, a ne da nas šalje da sami okolo tražimo odgovore. Posebno je teško prihvatiti takvu distancu kada istodobno komunikacija prema investitoru izgleda sasvim drukčije. Dok građanima godinama stižu šturi odgovori o tome tko nije nadležan, gradonačelnik o investitorima govori afirmativno i sastaje se s njihovim predstavnicima. Nevjerojatno je da građani sami šalju dopise, proučavaju dozvole, traže pomoć pravobraniteljice i na kraju čitaju američke sudske spise kako bi rekonstruirali što se događa u Podrutama, dok prvi čovjek Grada i dalje javnosti objašnjava granice svoje nadležnosti. Zato nakon svega imamo pravo postaviti i neugodno pitanje: čije interese lokalna vlast u ovoj priči zapravo zastupa? Nakon katastrofalnog iskustva koje su Podrute već imale s BBS-om, ne želimo podržati bilo kakvu obradu otpada u Podrutama. Još 2022. godine oko 1.200 ljudi potpisalo je peticiju protiv takvog projekta u Podrutama. Sve što smo nakon toga saznali samo je potvrdilo naš stav. Za nas nije pitanje je li ova obrada otpada dovoljno “zelena”. Pitanje je zašto bi Podrute, nakon svega trebale biti mjesto za obradu tuđeg otpada.
Tehnologija, koja kao nusprodukt ima sintetski plin, koristi se i drugdje u svijetu. O tome je ovih dana govorio i analitičar Tonči Tadić spominjući kao primjer Japan.
Između onoga što promovira Tonči Tadić i tehnologije ZGW-a nema puno tehnoloških sličnosti, iako im je jedan od mogućih nusproizvoda isti, sintetski plin. Tadić kao primjer navodi plazma-rasplinjavanje, odnosno plasma gasification, dok je ZGWC za Podrute prijavio drukčiji, niskotemperaturni proces. Tadić se poziva na velika industrijska plazma-postrojenja koja rade na ekstremno visokim temperaturama, uz vrlo složene sustave obrade. Primjer koji navodi, Utashinai na Hokkaidu, bio je projektiran za stotine tona otpada dnevno. Ali ni taj japanski primjer nije završio kao priča o velikom komercijalnom uspjehu jer je postrojenje nakon niza godina rada i problema zatvoreno 2013. godine. Slično je i s primjerima iz Indije. Takva su postrojenja ondje prvenstveno građena za specifične tokove, uključujući opasni industrijski otpad. Stručni pregledi pokazuju da ni nakon desetljeća razvoja plazma-rasplinjavanje otpada nije dovedena do komercijalnog uspjeha nego je i dalje svedena na mali broj pogona uz visoke investicijske i operativne troškove.
Kad ističete da su ovakve tehnologije u svijetu komercijalno neisplative, aludirate li na to da investicija u Podrutama počiva na nekoj drugoj poslovnoj računici i kakvoj?
O ekonomici svojeg projekta ZGW govori sam u internim dokumentima koji su postali javni kroz američke sudske postupke. Njihove projekcije počivaju na ogromnim količinama otpada, naknadama za njegovo preuzimanje i vrlo ambicioznom širenju. U jednom trenutku govorili su čak o 60 sustava za Novi Marof/Podrute, ali ih nikada nisu naručili, dok jedini postojeći sustav godinama stoji neiskorišten. Zato je legitimno postaviti pitanje, gdje je u tom poslovnom modelu zapravo zarada. Ako prihod velikim dijelom ostvarujete već samim preuzimanjem tuđeg otpada, ako računate na velike količine i naknade za njegovo zbrinjavanje, a istodobno proizvodni i tehnološki dio projekta ostaje pun otvorenih pitanja, onda se nameće pitanje: je li ovdje stvarni proizvod energija i nova tehnologija ili je stvarni proizvod mogućnost naplate preuzimanja ogromnih količina otpada? Podrute nisu veliki industrijski kompleks kojem je potrebna energija i koji već generira odgovarajuće količine otpada. To je malo naselje pod Ivanščicom u koje bi se taj otpad morao dovoziti izvana. Zašto bi onda takav poslovni model imao ikakvog ekonomskog, okolišnog ili društvenog smisla baš u Podrutama.
Ambiciozni planovi
U zahtjevu za dozvolu za gospodarenje otpadom, koju investitor ishoduje od nadležnih tijela Varaždinske županije, navodno se spominju relativno male količine otpada. Zašto smatrate da su ti parametri sada navedeni samo da bi se dozvola dobila, a da bi se potom išlo na povećanje kapaciteta?
Našu sumnju ne temeljimo samo na tome što se danas traži dozvola za relativno male količine otpada, nego na cijeloj kronologiji projekta. Prvo su 2024. izdane četiri dozvole kojima su postojeće građevine na lokaciji tvornice prenamijenjene u prostore za oporabu i gospodarenje neopasnim otpadom te skladišta neopasnog otpada. Na moguće nezakonitosti pri njihovu izdavanju upozoravali smo i Ministarstvo. Sada se navodno traži dozvola za gospodarenje otpadom, zasad navodno za količine koje djeluju gotovo bezazleno. Međutim, ista je tvrtka još 2021. za Podrute prijavljivala kapacitet od 20.480 tona godišnje, odnosno 64 tone dnevno, s četiri reaktora. Ne možemo unaprijed tvrditi da će investitor sigurno povećavati kapacitet, ali imamo itekako razloga pitati je li ovo samo početna faza. Kompleks je velik, prenamjena objekata već je napravljena, infrastruktura i oprema su ondje, a iz njihovih vlastitih internih dokumenata znamo da su planovi za Podrute bili neusporedivo veći. Plan je bio instalirati 60 peći i obrađivati do pola milijuna tona otpada godišnje! U povjerljivom izvještaju svojim ulagačima čak su navodili da je lokacija pogodna za “brzo ishođenje dozvola na početku” te da brzina realizacije ovisi i o njihovim odnosima i mogućnosti angažiranja lokalne i nacionalne vlasti.
Zahtjev za dozvolom odnosi se na neopasni otpad, ali smatrate da i to može kriti određene zamke, koje?
To možda zvuči kao nešto bezazleno, a zapravo obuhvaća niz različitih vrsta otpada. Zato je ključno znati točne ključne brojeve, količine i porijeklo otpada te što se s njim događa tijekom obrade. U dokumentaciji ZGWC-a govori se o zagrijavanju otpada, nastanku onečišćenih plinova, njihovoj filtraciji i kondenzaciji te spaljivanju preostalog plina na baklji. Nama zato nije dovoljno da na dozvoli jednostavno piše “neopasni otpad”. A možda je najveći problem to što se sve to događa praktički među kućama. Prve kuće nalaze se na svega nekoliko desetaka metara od lokacije. Ljudi su još 2022. vrlo jasno kroz prosvjed i peticiju rekli što misle. Već četiri godine sami istražujemo na sve moguće strane samo da bismo saznali što se događa u našem mjestu. Na kraju smo neke od najvažnijih informacija o stvarnim poslovnim planovima, tehnologiji i odnosima među akterima pronašli tek ove godine u američkim sudskim spisima. To je potpuno izvrnut odnos između građana i javne vlasti. Institucije postoje zbog nas, a ne mi zbog njih, i stoga je nakon svega legitimno pitati tko u Gradu, Županiji, a konačnici i u državi zastupa stanovnike Podruta?
