Starozavjetni su vjernici u strahopoštovanju, svjesni uzvišenosti i svetosti Boga Stvoritelja, često u mističnim viđenjima strepili za život jer su osjećali svoju grešnost te se nisu smatrali dostojnima Božje prisutnosti. Činjenica je da Bog za svoja djela spasenja treba ljude od povjerenja, postojane u vjeri, nadi i ljubavi. Po njima On želi objaviti svoju volju. U pozivu čovjeku Bog je uvijek imao inicijativu. Koga On izabere, toga i osposobljuje za njegovo poslanje – bez obzira što mi mislili o toj osobi. Čovjek se treba odazvati na Božji poziv i postati njegovim radosnim glasnikom.
Današnja nam biblijska čitanja opisuju Izaiju proroka i apostola Petra kao prvake svojeg vremena koje je Bog na poseban način pozvao i oni su se odazvali. Obojica su priznali svoju grešnost i nedostojnost, ali su se prepustili djelovanju Duha Svetoga, koji ih je vodio u njihovu životu i propovijedanju Božjeg plana spasenja. Pavao u poslanici Korinćanima zahvaljuje na milosti Božjoj, koju smo primili po Kristovoj žrtvi na križu i uskrsnuću od mrtvih. Ona nam se daje kao nezasluženi Božji dar, ali traži našu suradnju. Odazivamo se Božjem pozivu tako da dajemo sve od sebe kako bismo se u svojem životu u potpunosti posvetili nasljedovanju Krista – bez obzira u kojem se zanimanju ostvarivali.
Različiti su životni putovi ljudi i svatko će sebe naći ako izabere svoj pravi put. Isto tako treba poštivati drugoga na njegovu putu. Svi planovi za širenjem kršćanstva dobri su tako dugo dok su vjerni osnovnom i bitnom – vjerovanju Isusu Kristu i njegovoj poruci. Istinsko življenje i vjerovanje Isusove poruke uvijek stvara nova iznenađenja. Iz vjere u Isusa Krista nastaju čuda koja čovjek vrlo teško može predvidjeti. Oni koji su vjerovali Isusovoj riječi, pronosili su radosnu vijest spasenja, činili su čudesa. Izgledali su kao da su izvan svijeta, da su čudaci, a mijenjali su svijet. Isusa je već pratilo silno mnoštvo, koje je tražilo milost, čudo, lijepu riječ, poštovanje...
Današnja slika o lađi simbol je zajedništva – Petrova lađa simbol je Crkve. Isus je ušao u tu lađu. Iz nje govori ljudima. Crkva je tu kao zajednica koja se okuplja oko Petra i njegovih nasljednika. Ali to je ne čini osobitom, već činjenica da je Isus s njima u lađi. Kad je Isus u lađi, sve se mijenja, to zajednici daje pouzdanje. To su tada doživjeli Petar, Andrija, Ivan i Jakov. To bismo trebali doživjeti i mi danas. Naviještanje zahvaća sve one koji čeznu za ljubavlju, dobrotom i pravdom. Te su vrednote ljudi uvijek tražili i od toga/ za to živjeli. Dolazimo do pitanja koje nam se s pravom nameće – jesmo li uvijek naviještali Radosnu vijest ili smo širili neku svoju priču? Možda danas mnogi, u nastojanju da šire kršćanstvo, bacaju mreže u prazne vode, po svojem nahođenju ili po svojoj mudrosti i vrlo često ostaju praznih mreža. Bez obzira što su se mučili cijelu noć/čitav život, nisu ulovili gotovo ništa od ribe. Nešto treba mijenjati. Poput Petra, kad je nelogično i možda čak besmisleno, iz povjerenja u Isusa trebaju baciti svoje mreže na drugu stranu, trebaju promijeniti način djelovanja. Tako je nastala nepokolebljiva zajednica vjernika – Crkva.
Slušajući danas razmišljanja i stavove mnogih ljudi, kao da imamo osjećaj da nas je sve manje u Petrovoj lađi. Trenutačno tako i izgleda. Kao vjernici moramo znati i čvrsto vjerovati da se, dokle god je Isus s nama na lađi, može ponoviti čudo bogatog ulova, pa i kod nas u Hrvatskoj.
