Došašće, mnogima najljepše vrijeme u godini, vidno mijenja naše okružje. Rano ujutro mnoge su crkve osvijetljene zbog zornica, ukrašena je javna rasvjeta, svijeće rasvjetljuju lica ukućana, ljudi su darežljiviji, druželjubiviji, misle na dobrobit pomirenja s ljudima i Bogom...
Sve ukazuje na to da se ipak, unatoč nemalim grubostima i zlima, nešto lijepo događa u svijetu. Volio bih da je razlog tome svjesnost svijeta o brižnosti u kojoj mu je u prvom Božiću Bog prišao, a svoju vjernost trajno obnavlja svakim novim Božićem i svakim novim dolaženjem čovjeku ususret.
Bog koji prilazi u liku djeteta raznježuje tvrda ljudska srca i otvara ih za svoju poruku nade, mira, nevinosti, ljubavi, svetosti. To je izvrsno! Važno je da čovjek osjeti razdraganost i čežnju za dobrim. No Božja riječ na početku došašća poziva na oprez, da ne trčimo pred rudo, jer na kraju vremena Isus neće doći kao nemoćno dijete, nego "s velikom moći i slavom". Za taj neizbježan susret nije dovoljno pripremati se vanjskim znakovima, nego savjesnim bdijenjem, obraćenjem i molitvenim čekanjem. Ima li toga u našim adventima?
Ljudi se sjećaju prvog Božića jer u njemu vide romantičnu idilu za kojom čeznu, ali već ovogodišnji nemaju strpljenja čekati. Više od dva tjedna prije došašća vidio sam okićen bor u jednoj trgovini. Razumijem strategije u psihologiji prodaje i nije to problem, nego to što se i u mnogim domovima bor kiti na početku došašća jer moderan način života ne trpi krepost strpljivosti. Slika je to "odma ili mam" strategije života: nikoji si užitak, pa ni grešan, ne uskratiti, bez obzira na posljedice; sve probati, nikoga slušati.
Bor okićen na početku adventa, za Božić, kada bi trebao zasjati, nema više draž, pohaban je i dosadan. Slika je to i predbračnih intimnih odnosa zbog kojih slavlje vjenčanja više ništa posebno ne otkriva. Zašto se domaćica ljuti ako se prije večere pojede malo čipsa, malo čokolade... jer svi su siti, jer nema više začina koji bi tu večeru učinio posebnom.
Crkva ne poziva na uzdržljivost jer bi željela da se ljudi muče, nego jer je taj "začin" u čovjekovu životu strpljenje. A koliko ga manjka u modernoj kulturi! Dovoljno je sudjelovati u gradskom prometu, promatrati ljude koji negdje čekaju na red, poći u noćni izlazak... a tek kad pogledamo prave rane grijeha, tek kad zastanemo na pitanju čuvanja čistoće, čednosti i vjernosti, držanja dane riječi, njegovanja dosljednosti u življenju kreposti itd.
Došašće je tako lijepo i tako važno vrijeme jer slika je doživotnog došašća, dolaska pred Boga, ne više kao Djeteta, nego kao Spasitelja. Hoće li baš strpljenje biti glavni začin slavlja koje nam on za svojim stolom u vječnosti, kako je obećao, priprema? Vlč. Ivica Cujzek
