Urezala mi se u sjećanje zgoda koju sam jednom pročitao kako su se muž i žena mučili noseći niz stepenice težak ormar. Susjed im je ljubazno ponudio pomoć i koji čas kasnije svi troje stali su predahnuti. Susjed je rekao kako je teško taj ormar nositi gore, a muž i žena prasnuli su u smijeh rekavši da su ga oni nosili dolje. Dobro je kada nesporazum završi smijehom, ali manjak razgovora često skonča i suzama, moralnim padovima, slomljenim povjerenjem, modricama na tijelu nade, razorenim obiteljima, izranjenim životima.
Ljudi današnjice toliko žude za pomirenjem! Tako bi rado osjetili na svom licu svježinu osmijeha, na svojim ramenima sigurnost iskrenog zagrljaja. Nije problem u GPS-u, nego bojim se da su mnogi zaboravili adresu. Četvrta korizmena nedjelja upisuje ju u našu savjest, našu najsigurniju navigaciju. Pred nama je Isusova prispodoba o milosrdnom Ocu koji strpljivo čeka da mu se njegov sin vrati kući. Svima je ta priča poznata, kao i njezin poziv da ozbiljno shvatimo sakrament ispovijedi.
Ispovijed je put povratka koji je svojom smrću i uskrsnućem Gospodin izgradio kao vijadukt nad provalijama zla i mnogim cestama koje vode u depresiju zablude. Izbjegavanje sakramenta pomirenja s raznim opravdanjima, putovanje je bez smisla i cilja. Ne možemo više odgađati povratak u Očev dom, vrijeme je za iskren razgovor s njime.
Naslanjajući se na Isusov slikoviti govor, možemo se poslužiti još jednom zgodom koja kaže kako je otac promatrao svog sinčića kako pokušava premjestiti poveću vazu. Mališan se trudio, naprezao, mrmljao, ali nije ju uspio pomaknuti. Kad ga je otac upitao je li upotrijebio sve svoje snage, dječak je odgovorio da je. "Nisi", odvratio mu je otac, "jer nisi pozvao mene da ti pomognem!" Čini se vrlo jednostavno, kako i jest. Bog ne komplicira, on je jasan. On nas otvoreno i neprestano poziva da se u svojim mukama oslonimo na njega i iz te podrške da budemo čvrsti oslonci jedni drugima.
Naš GPS – Gospodinov put spasenja – a to je Isus Krist, nepogrešiv je. Imajmo u njega povjerenja. On ne pomiče običnu vazu, nego grobni kamen. On ne nosi obični ormar, nego križ na kojem će biti razapet. I to zbog naših pogrešnih adresa. Njega će i u našim životima pokušati vući i natezati i na jednu i na drugu stranu, a samo dobra namjera, kao onog susjeda, neće biti dovoljna da mu ostanemo vjerni. Samo naša osobna snaga, kao onog dječaka, neće biti dosta da uspijemo.
Dobra volja je dobra, ali ne pomiče stvari. Voljeti Isusa i njegovu riječ izvrsno je, voljeti bližnje i željeti im pomoći odlično je, ali sve to nije dovoljno ako ne poslušamo navigaciju koja nas vodi na adresu ispovjedaonice gdje nas čeka svojim iskrenim zagrljajem u radosnicama naš Otac. Vlč. Ivica Cujzek
