Sredinom studenoga prisjećamo se strahota koje su proživljavali ljudi suočeni s oličenjem zla tijekom Domovinskoga rata. Odajući počast svim žrtvama koje nas ohrabruju da se i mi jednako srčano borimo za svoje svetinje, pitamo se što je njih držalo, otkud im snage.
O "velikim nevoljama" govore i liturgijska čitanja 33. nedjelje kroz godinu, vodeći nas na izvor snage koja nosi kroz sve teškoće: "Tada će ugledati Sina Čovječjega..." Taj pogled u Spasitelja, koji se očituje u očima punim strpljive nade i u dostojanstvenom držanju unatoč težini života, prepoznatljiv je i u riječima vukovarskog pisca, ratnog izvjestitelja Siniše Glavaševića: "Može vam se pričiniti sunce, radost, možete pomisliti da je vaš uspjeh potpun u ordenju, u sjenama velikih, ali gledao sam mnoge koji i praznih džepova uspravno hodaju ovim gradom. Njihova radost u neimanju mnogo je veća. Jer oni imaju grad. Imaju prijatelje. Imaju dušu."
Tko su ti praznih džepova a pune duše? To su oni koji se herojskom ljubavlju, postojanom nadom i neustrašivom vjernošću Isusovu načinu života suprotstavljaju silama zla. Ne vlastitom jakošću, nego jakošću Božjom, snagom koja se, prema riječima sv. Pavla, u slabosti usavršuje. Oni koji se drže velikima i jakima, ne trebaju Boga – vjeruju u sebe. A oni koji su svjesni svoje malenosti i ne stide je se, trebaju Boga – svoju snagu – koja se njima objavljuje.
Na njihov nas trag Crkva vodi Svjetskim danom siromaha. Taj put tako nam je poznat i prisan jer svi smo mi siromasi – prosjaci Božje i ljudske ljubavi – bez obzira koliko čega nemamo ili imamo. Kad bismo bar imali mudrosti shvatiti kakvo je blago skromnost i koliko je bogatstvo poniznost! Kad bismo bar imali volje dolaziti pred Gospodina u sakramentima, slušati ga u molitvi i slijediti njegovo milosrđe u duhovnom i materijalnom pomaganju drugom siromahu, prijatelju kraj sebe, čovjeku u potrebi, sigurno bismo bili mnogo sretniji i mirniji, bez obzira na sve zlo i nepravdu koja oko nas raste, jer znali bismo odgovor na tako važno pitanje – odakle snaga.
Znamo da život u ovom svijetu nosi mnogo trpljenja. Ali ako se niste zaboravili nadati, dragi čitatelji, dođite u crkvu, stanite pred svetohranište. Promatrajte živoga Boga čija ljubav garantira da još imamo snage. Još se možemo zajedno suprotstaviti mržnji, zlu i nepravdi.
Živu Božju riječ, koja jedina "neće uminuti", nije mogao ni jedan rat slomiti, kao što neće ni sadašnji koji se vodi u našim dušama, u našim domovima, u medijskom prostoru, na ulici, u međuljudskim odnosima, ma kako okrutne zadavao rane. I mi joj imamo snage ostati vjerni dok nam živo srce bije jer ne možemo, na tragu naših predaka, odustati od svojih svetinja. Vlč. Ivica Cujzek
