"Priđimo podnožju raspela i tamo se požalimo – ako imamo hrabrosti", izaziva nas sv. Madeleine Sophie Barat. Ako imamo hrabrosti…
Pogledajmo što imamo: Imamo križ, koji je za svakoga drugačiji, i nitko ne zna težinu tuđega. Samo Bog zna kako je kada križ poprima obris usamljenosti, nerazumijevanja, neimaštine, bolesti i nemoći, straha, životnih gubitaka, padova...
I imamo Isusovu ljubav koju svjedoči njegovo raspelo. Namjerno ne kažem Isusov križ jer olako tu riječ koristimo, zaboravljajući ozbiljnost i strahotu Muke. U govoru o križu nekako smo se opustili, ležerni smo. No kada se spomene raspelo, malo se zategne misao jer vodi od slike k stvarnosti Kristove muke.
I mi imamo muku. A iskustvo nas uči da smo uvijek imali i snage za još jedan korak u njoj. Više nam ne treba. Ako bi trebalo, Bog bi dao sve što treba da, uz njegovu pomoć i pomoć bližnjih, izdržimo. Sjetimo se Isusovih riječi: "Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi", i vjerujmo da Bog daje taman toliko koliko je potrebno za korak više.
Imamo, dakle, muku i križ i snagu. Imamo i ljubav prema Isusovoj žrtvi. Lako je voljeti njega i njegov križ, lakše nego zavoljeti svoj. Lako je njemu se klanjati i brda i doline obećati. No ako smo na obećanje spremni, onda budimo iskreni i pogledajmo što on hoće, a ne što mi hoćemo. Neće Isus ni brda ni doline, hoće samo jedan hrabar korak u nošenju, a ne izbjegavanju vlastitoga križa. On ne kaže: uzmi moj križ, nego uzmi svoj križ i idi za mnom. Nije to Isusovo raspelo, nego moje. Ono koje nitko ne razumije i nitko neće, koje je užasno teško i nitko mu se ne divi.
Kad je Isus svoj križ uzimao, nije se ni njemu nitko divio. Mnogi su, pa i njegovi najbliži, leđa okrenuli da ga ne gledaju jer im je prebolno. A Isus? Kako ga je on, u odanosti Ocu i ljudima, zavolio! Iz te ljubavi bujala je hrabrost u njegovim koracima. Imamo li mi hrabrosti za takve korake? Vjerujem da imamo. Vjerujem da se iz ljubavi, koja je temeljna Božja želja u ljudima, unatoč bolima rađa hrabrost da idemo za njim noseći svoj križ u nadi, radosno, pa i pod cijenu da izgubimo sve! Samo da ne izgubimo povjerenje u Boga.
Povjerenje u Boga ne smijemo izgubiti nikako i nikada. Njegujmo ga razlikujući što je "sve na svijetu", a što "sve u životu", jer Isus veli: "Tâ što će koristiti čovjeku ako sav svijet stekne, a životu svojemu naudi?" Svijet je tako malen i kratak, a život beskrajan i vječan. Odgurujući svoj križ, želeći privući pažnju i zadobiti naklonost svijeta, lako je izgubiti pogled prema vječnosti i propustiti pažnju koju pruža Bog.
Zato ne zaboravimo: Križevi su prilika za hrabrost, oni nas približuju Gospodinu. Ne tražimo manje križeva, tražimo više Njega.
