FOTO: Mundusovi stolci u HDD galeriji, razgovor s kustosicom Vanjom Brdar Mustapić

Napisao/la: -
Vanja Brdar Mustapić, autorica izložbe Vanja Brdar Mustapić, autorica izložbe

Vanja Brdar Mustapić, viša kustosica zagrebačkog Muzeja za umjetnost i obrt, autorica je izložbe “Namještaj od savijenog drva kao paradigma dizajna: varaždinska tvornica Mundus”, koja je do 20. listopada bila postavljena u zagrebačkoj HDD galeriji. Cilj je izložbe, koju je likovno postavila dizajnerica Ksenija Jurinec, bio dokumentirati rad „Mundusa“ od osnutka krajem 19. stoljeća do danas, s naglaskom na namještaj od savijenog drva kao tipičan za tvornicu, premda je, kako kaže Vanja, u novijem razdoblju proširila svoj asortiman i na pločasti, tapecirani i metalni namještaj. Vanja je ukazala na značaj naše industrijske baštine i industrije namještaja, koja često nije ni osviještena ni prepoznata, a u povodu izložbe kratko smo i porazgovarali o Mundusovoj vrlo uspješnoj prošlosti.

– Što Vas je potaknulo da osmislite i postavite izložbu Mundusovih stolaca?

– Tema se iskristalizirala posredno, tijekom mog istraživanja povijesti namještaja druge polovine 19. stoljeća u našim krajevima, kada se osnivaju i prve tvornice namještaja. No izložba prezentira cjelokupnu povijest varaždinske tvornice od osnutka krajem 19.stoljeća do nedavnog prestanka rada. Ona je osnovana kao tvornica namještaja od savijenog drva. Tvornice tog profila u ono vrijeme doživljavaju ekspanziju nakon što je tu vrstu proizvodnje inaugurirao sredinom 19. stoljeća Nijemac Michael Thonet osnovavši tvrtku u Beču. No dok se Thonet navodi u svim svjetskim pregledima dizajna kao njegova prva stepenica, dotle se domaće tvornice tog profila ne ističu često u našim osvrtima. Stoga sam htjela naglasiti da je i u nas bilo tvornica te vrste s dugom tradicijom koje sežu još u razdoblje modernizacije u 19. stoljeću. Istovremeno su svi pri spomenu na varaždinsku tvornicu „Mundus“ (odnosno „Florijan Bobić“, kako se zove u jednom razdoblju poslije Drugog svjetskog rata)asocirali isto: savijeno drvo. Otuda i prezentacija isključivo te vrste namještaja tvornice „Mundus“, premda je u novijem razdoblju proširila svoj asortiman i na pločasti, tapecirani i metalni namještaj.
Cilj je ove izložbe, dakle, dokumentirati njezino djelovanje i pozicionirati ga u povijesti namještaja, dizajna i industrijske proizvodnje namještaja u Hrvatskoj. No izložbom se žele potaknuti i daljnja istraživanja povijesti ne samo ove, nego i drugih tvornica namještaja koje su djelovale u Hrvatskoj. Mnoge, kao i „Mundus“,više ne postoje, pa je tim važnije promijeniti percepciju o tim predmetima u kontekstu stroge uporabne funkcije te, koliko je još moguće, dokumentirati preostalu građu od koje je sačuvano veoma malo.

– Koliko ste primjeraka uspjeli prikupiti i kako Vam je to uspjelo?

– Budući da je izložba postavljena u galeriji Hrvatskog dizajnerskog društva, naglasak je stavljen na novije razdoblje djelovanja tvornice. Ti su primjerci posuđeni iz privatnog vlasništva, uglavnom od osoba koje su radile u varaždinskoj tvornici ili su na neki način bile vezane uz njezin rad. Također su izloženi i stolci iz razdoblja između dvaju svjetskih ratova kada tvornica djeluje pod nazivom „Thonet-Mundus“, a posuđeni su iz fundusa Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu. No treba istaknuti da je broj sačuvanih i detektiranih predmeta puno veći, premda s obzirom na dugu tradiciju i veliku produkciju oni čine samo mali segment. Sačuvani predmeti nalaze se kako kod pojedinaca, tako i u javnim i kulturnim institucijama, od Gradskog muzeja, knjižnice i HNK u Varaždinu, preko hotela „Minerva“ u Varaždinskim Toplicama, Krapinskih Toplica do HNK i Hrvatskog sabora u Zagrebu. Ti su prostori također prezentirani na izložbi multimedijalno. Ovom se prilikom zahvaljujem svim posuditeljima, kolegama te zaposlenicima u raznim kulturnim i javnim ustanovama na posudbi, informacijama i uvidu u građu te osobito na ljubaznosti i spremnosti na suradnju – bez njihove pomoći ne bih mogla realizirati ovu izložbu. Ističem i plodonosan rad s dizajnericom Ksenijom Jurinec koja je osmislila vrlo kvalitetan i kreativan likovni postav i vizualni identitet izložbe i deplijana. Ujedno se zahvaljujem i HDD galeriji koja je uvrstila ovu izložbu u svoj program te njezinu voditelju Marku Golubu na profesionalnom angažmanu i kolegijalnoj suradnji.

 

– Kako je bila organizirana dizajnerska služba u tvornici Mundus?

– Karakteristično je općenito za našu tvorničku proizvodnju u drugoj polovini 20. stoljeća da nije bilo isticanja osobnosti, osim rijetkih iznimaka. Dizajn kao pojam nije bio uobičajen, pa se služba u okviru tvornice zvala „Odjel za razvoj proizvoda“, ranije i „Odjel za konstrukciju i oblikovanje“. Ondje su timski radili projektanti, konstruktori i modelari stolaca. Izrađivani su razni uzorci i njihove varijante, često i redizajn proizvoda, kako bi na kraju bio izabran određeni model za proizvodnju. Tako su na izložbi prezentirana „Uputstva za tipizaciju i standardizaciju proizvodnog programa u OOUR Tvornice stolica Mundus ‒ Florijan Bobić“, studija koju su 1973. izradili suradnici Instituta za drvo, s detaljnom razradom tipizacije elemenata određenog već poznatog modela stolca u svrhu modularnog oblikovanja i ekonomičnije proizvodnje koje je napravila dizajnerica varaždinske tvornice Mirjana Maračić.

– Koje biste primjerke izdvojili kao najvrednije i najbolje dizajnirane?

– Na izložbi je nešto veći naglasak stavljen na primjerke koje su dizajnirali autori zaposleni u tvornici u „Odjelu za razvoj proizvoda“, shodno praksi u kojoj se nisu isticali kao osobnosti. Tako su ovom prilikom izašli iz anonimnosti, premda nisu bili jedini. To su, primjerice, Valent Puzak koji je cijeli svoj radni vijek proveo u tvornici, a na izložbi su izložena dva dječja taboureta izrađena oko 1975. koja su varijanta u malim dimenzijama njegovih taboureta iz 1960-ih. Nadalje, na Međunarodnim sajmovima u Beogradu 1979. i 1981. godine bilo je nagrađeno nekoliko proizvoda varaždinske tvornice koje je dizajnirala Mirjana Maračić. Ona je radila u spomenutom odjelu tvornice upravo na dizajnu i redizajnu stolaca od 1967. do 1980. godine. No prema njezinim riječima, najviše priznanje za njezin model polunaslonjača BL-16 bila je činjenica da su taj proizvod uvozili Danci, predstavnici skandinavskog dizajna kao jednog od najznačajnijih i najkvalitetnijih u svjetskim okvirima, koji je bio uzor i njoj, kao i generacijama naših dizajnera.
Izloženi su i neki modeli koje proizvode sve tvornice namještaja od savijenog drva još od druge polovine 19. stoljeća sve do danas, kao što je naslonjač za ljuljanje (na izložbi je prezentiran primjerak izrađen u novije vrijeme, kasnih 1970-ih). Oni su dokaz dizajna za sva vremena, stilski univerzalnog, funkcionalnog i ekonomičnog, pa stoga i jeftinog proizvoda.

– Imate li saznanja je li bilo možda i „custom made“ proizvoda, odnosno jedinstvenih primjeraka rađenih po posebnim narudžbama?

– Ne, nije u današnjem značenju. Tvornica je, međutim, izrađivala proizvode, najčešće namještaj za sjedenje, prema postojećim uzorima na temelju fotografije ili modela koju je naručivala strana, europska ili američka tvrtka. Naročito se 1950-ih sve do sredine 1960-ih često radilo na taj način, a izvozilo se putem organizacija za izvoz drva i drvnih prerađevina, kao što je bilo „Exportdrvo“. Izvozno poduzeće bi osiguravalo sirovinu, njihov Tehnički ured bi izrađivao izvedbeni nacrt i povjeravao izvedbu određenoj tvornici, a Finalni sektor bi organizirao veleprodaju putem predstavništava. Proizvođači tog namještaja bile su, dakle, razne tvornice, a pojedini modeli postali su i dio ponude varaždinske tvornice kroz desetljeća.

– Kakve su reakcije publike na izložbu s obzirom na to da uporabni predmeti uglavnom ne ulaze u sferu umjetnosti?

– Već je odavno ukinuta razlika između tzv. lijepih umjetnosti i primijenjenih umjetnosti, odnosno dizajna. Namještaj je, dapače, zanimljiv publici kako s aspekta dizajna, tako i praktične uporabe. Prije bismo mogli postaviti pitanje kako publika reagira na temu o namještaju koji je općenito prepoznatljiv kao oprema kavana, kafića i restorana, kao potrošni inventar, nešto što nije „vrijedno“. Za struku i stručnjake koji su i sami bili sudionici u proizvodnji ovaj pokušaj prezentiranja rada jedne tvornice namještaja važan je zbog dokumentiranja i historiziranja njezina djelovanja, ali i u kontekstu povijesti domaće industrijske proizvodnje. Široku publiku pak više zanimaju praktične informacije: gdje bi mogli kupiti ovu vrstu namještaja, tko popravlja sjedala od pletene trske (budući da mnogi posjeduju takve stolce). To potvrđuje da je „Thonet program“, kako se je nazivao, i dalje zanimljiv tržištu. Na žalost, danas samo možemo konstatirati da „Mundusa“ više nema. Time je učinjena šteta ne samo ekonomiji, nego prvenstveno struci - nestankom tvornice gasi se i specijalizirano znanje izrade namještaja od savijenog drva i pletenja trske temeljeno na tradiciji i kontinuitetu industrijske proizvodnje koja seže u same početke modernizacije Hrvatske u 19. stoljeću.

– Može li se nekadašnji Mundus, kad je bio na vrhuncu, uspoređivati s onim što je danas, primjerice, IKEA?

– Većina proizvoda tvornice „Mundus“, pogotovo stolci od savijenog drva, bio je namijenjen izvozu – izvozilo se na pet kontinenata. Tvornica je također opremala mnogo javnih prostora u tadašnjoj državi i u inozemstvu - od restorana, hotela, domova umirovljenika, uredskih i školskih prostora, do specijalizirane opreme za bolnice. Opremala je tako i velike hotelske komplekse u SSSR-u i ČSSR-u, vezano i uz tadašnje političko-ekonomske prilike. No ona nije imala velike prodajne lance kao što ih ima IKEA. Međutim, takvi su prodajni centri s opremom za stambeno uređenje koju su uz namještaj činili i drugi upotrebni predmeti, tepisi, zastori bili otvoreni u Hrvatskoj već 1960-ih godina: u Zagrebu je 1967. „Exportdrvo“ otvorilo prvu takvu specijaliziranu robnu kuću, a u Rijeci je 1976. otvoren izložbeno-prodajni salon „Drvointerijer-Selekta“. Oni su nudili proizvode domaćih tvrtki koji su bili prezentirani ambijentalno, kao što se nude kupcima i danas u IKEA-i, a postojala je i ekipa stručnjaka za savjet kupcima pri izboru proizvoda i uređenju stana.
Ipak, postoji konkretna veza između IKEA-e i varaždinske tvornice - „Mundus-Florijan Bobić“, kako se tada zvala, bio je jedan od svjetskih dobavljača švedske tvrtke. Istaknimo da je 1990. godine zauzela 10. mjesto na rang-listi dobavljača IKEA-e na kojoj se ocjenjivala kvaliteta proizvoda i poštovanje rokova isporuke. Kvaliteta proizvoda postigla je najvišu ocjenu.

– Hoće li izložba biti postavljena i u Varaždinu?

– Zasad nema konkretnih planova, no vjerujem da bi izložba bila najzanimljiva upravo Varaždincima, od kojih su mnogi radili u tvornici „Mundus“ ili još uvijek imaju namještaj te tvornice u svojim domovima. Ovisno o veličini izložbenog prostora, mogla bi se proširiti i „Mundusovim“ namještajem koji se nalazi u javnim ustanovama i privatnom vlasništvu u Varaždinu i okolnim mjestima. Bez obzira da li će izložba biti postavljena u Varaždinu, ovim putem ljubazno molim za suradnju: ako posjedujete namještaj, prodajni katalog, fotografiju interijera s varaždinskim stolcima ili neki drugi dokument i informaciju iz bilo kojeg razdoblja djelovanja tvornice slobodno mi se javite. I to je dio naše baštine.

Nikola Leskovar

Novinar

Facebook komentari
Komentari ispod članaka ni na koji način nisu stavovi uredništva Varaždinskih vijesti te su za njih odgovorni isključivo čitatelji. Ističemo kako je stav redakcije da je zabranjeno vrijeđanje, govor mržnje te poticanje diskriminacije na osnovi rase, etničke pripadnosti, boje kože, spola, jezika, vjere, dobi, rodnog identiteta ili spolne orijentacije. Svi komentari za koje uredništvo procijeni da su neprikladni bit će obrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim tijelima.

043 logo

Varaždinske-vijesti.hr koriste kolačiće (eng. Cookies) radi pružanja što boljeg korisničkog iskustva. Ako nastavite koristiti ovu web stranicu prihvaćate korištenje kolačića.