Svako jutro pijem kavu u omiljenom kvartovskom kafiću u društvu penzionera, bivših sportaša. Obzirom na godine, između nas se ističu dvije grupe penzionera. Jedni su „vedri i čili“, tek umirovljeni penzioneri, koji su još uvijek puni životne energije. Drugi su „žilavi“, nešto manje živahni, ali još uvijek aktivni i nezavisni.
Postoji i treća vrsta penzionera - oni „blizu Hallera“. Među mojim prijateljima još nitko ne pripada toj grupi, iako su neki od njih jednom nogom blizu „staračkog doma.“ Moje penzionersko društvo prepoznatljivo je po tome što smo malo bučniji od ostalih gostiju kafića i što naš svaki razgovor započinje rečenicom „Da li se sjećaš?“ Tijekom naših jutarnjih druženja najčešće razglabamo o sportu. Prošli utorak je tema našeg razgovora, neočekivano, bila glazba. Konkretno, nova skladba poznatog varaždinskog skladatelja Davora Bobića i njezino pokroviteljstvo od strane ruskog predsjednika Vladimira Putina.
Mi ne bi bili penzioneri da jedan od nas nije iskočio iz teme razgovora i vratio nas pedeset godina unatrag: „Sjećate li se kako nam je nekad v goricama popeval Mirek Dolenc“? Po starom običaju, Bobić i Putin su zaboravljeni u isti čas jer je razgovor skrenuo na priču o varaždinskoj glazbenoj ikoni iz 70-ih, Miroslavu Dolencu. U našim mladenačkim danima Mirek Dolenc bio je garancija dobre zabave i vrhunskog štimunga. Za stolom nije bilo osobe koju on nije zabavljao, a to se moglo zaključiti po prepričavanju niza zabavnih priča i anegdota iz naše mladosti. Sve one bile su oplemenjene sjećanjima na fešte i događanja u kojima nas je on zabavljao.
Miro Dolenc
Godine su u međuvremenu učinile svoje. Dolenca već odavno nema na glazbenoj sceni. Dijeli našu umirovljeničku sudbinu. Ostario je i uozbiljio se. Ne nastupa više javno na “gažama”, kako to estrada voli reći, ali ima povremene nastupe za prijatelje u kojima svira kao čovjek-orkestar iliti “one-man“ band. Razumljivo, mora nadomjestiti mršave prihode jer je s mirovinom prosvjetara osuđen živjeti skromno.
Dolenc se je rodio u Puli 1950. godine. U Varaždinu je završio osnovnu školu i gimnaziju, nakon koje je upisao Filozofski fakultet u Zagrebu. Diplomirao je književnost i stekao zvanje profesora. Prosvjetarsku mirovinu dočekao je u osnovnoj školi u Vidovcu. Od malih nogu iskazivao je sklonost prema glazbi. Počeo je pjevati u osnovnoj školi. S deset godina nastupio je u popularnom natjecanju “Mikrofon je vaš”, na kojem je, na iznenađenje svih, osvojio prvo mjesto. Bio je to početak njegovog veličanstvenog glazbenog uspona.
Miro Dolenc (stoji prvi s desna) bio je vokal u sastavu „Tajna veza“
Na jugoslavenskoj glazbenoj sceni u to vrijeme žarili su i palili Ivo Robić, Vice Vukov, Đorđe Marjanović, Mišo Kovač i Ana Štefok. U pohodu na glazbeni tron Dolenc je nizao regionalni uspjeh do uspjeha. Bio je pobjednik popularnog glazbenog natjecanja „Vaš prvi uspjeh“, nastupio je u vrlo gledanoj „Muzikorami“ zagrebačke Radio-televizije. I onda je došla zvjezdana 1969. godina. Dolenc pobjeđuje na najslušanijoj glazbenoj emisiji Radio Zagreba - “Subotom uvečer”. Radijskom pobjedom započinje njegov blještavi uspon na hrvatskoj glazbenoj sceni.
Gramofonska ploča
Godine 1970. bio je pobjednik „Susreta gradova”. Kao pobjednik stječe pravo nastupa na prestižnom festivalu glazbe u Opatiji koji ga uvodi među tadašnju glazbenu kremu. Nastupiti zajedno s Gabi Novak, Josipom Lisac, Kićom Slabincem, Ljupkom Dimitrovskom i uz Kvartet 4 M, na festivalu kojeg su prenosile sve televizije jugoslavenskih republika, bilo je ostvarenje dječačkog sna. Nakon nastupa na festivalu Dolencu su se otvorila sva - do tad - zatvorena vrata. Radio stanice i televizija više ga nisu zaobilazili, za njega su se počeli interesirati i organizatori drugih zabavno-muzičkih festivala, poput „Krapine“ i „Slavonije“.
Diskografska kuća „Suzy“ pozvala ga je da snimi svoju prvu ploču. Poslije izdane „singlice“ redali su se nastupi po hrvatskim gradovima i općinama. Počeli su stizati financijski primamljivi pozivi za gostovanja u inozemstvu. Sedamdesetih godina najviše se odlazilo u prvu zemlju socijalizma, bivši SSSR. Jugoslavenski pjevači bili su tamo vrlo cijenjeni jer su za Ruse predstavljali dašak toliko željenog Zapada. Tempo na ruskim turnejama bio je naporan, iz dana u dan jurilo se s jednoga kraja Rusije na drugi. Od Baltika, preko Sibira i Bajkala do Pacifika s Vladivostokom i Komsomolskim. Dolenc je čak 17 puta odlazio na turneje u SSSR, gdje je nastupao u preko 250 gradova.
Miro Dolenc ispred plakata koji najavljuje njegov nastup u Moskvi
Najveći koncert koji je održao bio je u Moskvi 1987. godine. Tamo je nastupao u najprestižnijoj ruskoj koncertnoj dvorani „Lužniki“ pred 18.000 gledatelja. Osim u Sovjetskom savezu, Dolenc je bio omiljen i kod naših ljudi, ekonomskih emigranata, diljem svijeta. Pjevajući za njih u počecima 90-ih godina prokrstario je cijelu Australiju, Ameriku, Kanadu i Europu.
Iako je pjesma Mireku Dolencu odredila život, ubrzo je shvatio da je pozornica jedno veliko i mukotrpno gradilište pa se zaposlio u prosvjeti. Djeca su s oduševljenjem prihvatila bucmastog, duhovitog i simpatičnog profesora, koji lijepo pjeva. Kada nije bilo pjesme i nastave, Dolenčev ružičasti svijet nadopunjavao bi sport.
Bio je zaljubljenik u tenis. Anegdote o Dolenčevim mečevima sa suparnicima još i danas kruže među tenisačima. Njegovi teniski suparnici prozvali su ga najdosadnijim igračem na svijetu, jer samo vraća, umrtvljuje igru i izluđuje protivnika da griješi. Dolenc - pripadnik penzionerske vrste pod brojem „dva“, je u posljednjih par godina svoje sportske aktivnosti prebacio za kartaški stol. U ovom statičnom sportu zasad postiže polovične rezultate. Igrajući „belu“ dobiva i gubi, a što je najbitnije - nikada ne otkazuje nastupe.
