Bliži se moja godišnjica mature i to ona okrugla, 50-ta. Naviru sjećanja na gimnazijske dane. Pregledavam stare fotografije i ne mogu vjerovati da sam nekad imao toliko kose. Godine 1973., pripremajući se za maturalnu zabavu, tjednima smo u novouređenom učeničkom klubu V3 učili plesati valcere.
Još i danas mi odzvanja u ušima pljesak mlade profesorice Eve Morandini u ritmu: jen, dva, dva, jen, dva, dva…. Bila je to hvale vrijedna pouka za život koju bih poželio i svojoj djeci. Zahvalan sam gimnaziji na tome, ali i tadašnjoj plesnoj partnerici Biserki, što je obazrivo proživljavala moje nezgrapno gaženje po nogama.
Đaci "putnici"
Biserka danas živi u Subotici. Za vrijeme naših zajedničkih srednjoškolskih dana bila je đak - "putnik". Jedna od mnogobrojnih učenica Gimnazije koje su putovale do škole autobusima i vlakovima. Gimnazija se ponosi svojim đacima – "putnicima". Uvijek su bili vrijedni i marljivi učenici, dobri kolege. Uz ostalo, da nema njih, ne bi bilo ni kultnog gimnazijskog kluba, koji je u vrijeme mog školovanja nosio naziv V3.
Zlatko Banić, gimnazijalac iz okolice Bednje, šezdesetih godina ustajao je svaki dan u 4 sata ujutro kako bi nakon jednosatnog pješačenja stigao u Lepoglavu na radnički vlak koji je u Varaždin dolazio nešto prije 6. Vrijeme do početka nastave, posebno zimi, najčešće je kratio drijemajući na klupama čekaonice varaždinskog kolodvora. Po završetku šestosatne nastave opet je na kolodvoru morao čekati do polaska povratnog vlaka u 15 sati. Nakon putovanja i pješačenja, obično bi se mrtav umoran vratio kući, najčešće po mraku, iza 17 sati.
Gimnazija Varaždin 60-ih
Za vrijeme jednog od velikih odmora Banić se je na svoje poteškoće požalio aktivistu gimnazijske Omladinske organizacije Dimitriju Saviću. Dobrohotni Savić odmah je prepoznao problem s kojim se susreću mnogobrojni đaci - "putnici" te ga je stavio na dnevni red sljedećeg sastanka Omladinske organizacije. Nakon kraće diskusije omladinci su poduprli inicijativu o nužnosti pronalaska prostora u kojem bi učenici - "putnici" mogli boraviti prije početka nastave i kasnije do polaska povratnih vlakova. Bilo je zamišljeno da u tom prostoru učenici rješavaju zadaće, uče za sljedeći dan ili provode vrijeme u razgovoru i druženju. Prijedlog Omladinske organizacije naišao je na podršku ravnatelja, prof. Josipa Runjaka te se je vrlo brzo prišlo realizaciji ideje.
Utemeljen V3
Kako su se radovi na uređenju i opremanju učeničkog kluba bližili kraju, trebalo mu je pronaći ime. Prema zabilješkama Omladinske organizacije, pri odabiru imena velik utjecaj imala je tragična ratna poema pjesnikinje Desanke Maksimović - "Krvava bajka" po kojoj je kasnije snimljen i istoimeni vrlo popularan film. U poemi je na potresan način opisano stradanje čitavog razreda V3 (petog tri) kragujevačkih đaka, koje je u odmazdi za partizanske akcije strijeljala njemačka vojska u Drugom svjetskom ratu.
Omladinski klub V3 varaždinske Gimnazije utemeljen je 21. rujna 1965. godine. U početku je djelovao u bivšoj crtaoni, najvećoj prostoriji u varaždinskoj Gimnaziji. Prvotni prostor vremenom se je pokazao kao neadekvatan. U razdoblju od 1971. do 1973. godine provedena je velika adaptacija gimnazijske zgrade pa je to bila idealna prilika za preseljenje Kluba u veći i prikladniji prostor.
Kako u podrumu gimnazijske zgrade više nije skladišten ogrjev, on je, na prijedlog učenika, preuređen i pretvoren u učenički klub. U podrumskom dijelu južnog krila školske zgrade zasjao je prekrasan klub, koji je, uz veliku dvoranu s pozornicom, sadržavao poseban prostor za potrebe vodstva Kluba, skladište i sanitarni čvor. Svečano otvaranje novih prostora Omladinskog kluba V3 i knjižnice s čitaonicom obilježeno je skromnom svečanošću kojoj su početkom svibnja 1973. godine prisustvovali brojni gosti i bivši učenici koji su tom prilikom obišli novouređene prostore.
Središte zbivanja
Prekrasno uređen i opremljen Klub V3 u potpunosti je opravdao očekivanja, prometnuvši se u kulturno, političko i zabavno središte varaždinskih gimnazijalaca. U Klubu su organizirane razne tribine, susreti, predstave, disko večeri i svirke mladih neafirmiranih varaždinskih bendova. Djelovanje Kluba bilo je znano ne samo na području Varaždina, već i šire. Mnogi od bivših đaka i posjetitelja kluba s veseljem će se prisjetiti voditelja Kluba, sveprisutnog profesora Franje Bračkog, koji je dugi niz godina svojim autoritetom osiguravao stabilnost u radu Kluba.
Detalj s koncerta učeničkog benda "Inje na cvijetu badema" u Klubu V3 1983. godine. S lijeva: Bađun, Kovačić, Merkaš, Gašparac i Perić (iza bubnjeva).
Krajem 1991. prostor Kluba bio je iznajmljen firmi Thalia d. o. o. čiji su ga vlasnici uredili kao klub Palestra. Klub nije dugo egzistirao jer su društveno-političke promjene i ratne okolnosti dovele do njegovog zamiranja i konačnog prekida djelovanja. Tek 10-ak godina poslije, početkom 2000-tih, na poticaj tadašnje agilne ravnateljice prof. Rajke Ptiček, prof. Dražena Dragovića i nekolicine mladih entuzijasta predvođenih bivšim učenikom Hrvojem Horvatićem, pokrenut je rad GIMNET-a, sljednik nekadašnjeg kluba koji je, osim kao okupljalište mladih, zamišljen kao prostor za predstavljanje umjetničkog stvaralaštva, ne samo gimnazijalaca, nego uopće.
Tijekom nekoliko godina razvio je bogatu kulturno-umjetničku djelatnost, organizirajući koncerte, izložbe, turnire, performanse, slušaonice i video-slušaonice u bivšem klupskom prostoru i gimnazijskom dvorištu. Zahvaljujući aktivnosti GIMNET-a, varaždinskim srednjoškolcima predstavljali su se domaći i strani umjetnici, posebno glazbenici.
Interijer prostora gimnazijskog učeničkog Kluba
Danas je podrumski prostor bivšeg Kluba nažalost neiskorišten. Obnova učeničkog kluba je u planu. Nadam se da će ih moje današnje podsjećanje potaknuti da se plan što prije realizira.
Izvor: Siniša Horvat
