Koliko je razdoblje varaždinskog nogometa 50-ih i 60-ih stvarno bilo "romantično" i miljama daleko od današnjeg profesionalizma, uvjerio sam se stvarajući priču o lucidnom nogometašu i uglađenom šarmeru – Igoru Vogrinčiću. Vogrinčić je bio gradski dečko iz Graberja. Premlad sam da bih ga pamtio iz vremena njegovih igračkih dana, no kasnije sam ga imao čast upoznati.
Svaki naš susret, najčešće na varaždinskom placu gdje je bio zaposlen, bio je obojen nogometnim pričama o nama najdražem klubu iz Zagrebačke 94. NK "Varteks" je emocija koja je duboko utkana u srž i bilo građana grada Varaždina, posebice nas bivših igrača kluba. Vogrinčić je po pristupu treningu i utakmici bio romantičar i boem koji je svoje nadahnuće pronalazio u zabavi sa suparnicima na travnatom terenu.
Igor Vogrinčić – Bato
Bio je virtuoz s loptom, nogometni pjesnik koji je svoja nadahnuća ispisivao unutar protivničkog šesnaesterca. Osjećao je ritam igre stvarajući dojam da sve što radi, radi s lakoćom. Nogometne predstave Bate Vogrinčića su poput magneta privlačile Varaždince na stadion "Varteksa". Ne samo zbog nogometne raskoši, već i zbog njegovog pristupa životu. Vogrinčić uz nogomet nije nimalo zapostavljao uživanje u čarima mladenačkog života.
Procvjetao u "Varteksu"
Vogrinčić se rodio u Varaždinu ratne 1941. godine u uglednoj liječničkoj obitelji. Njegov otac, cijenjeni varaždinski pulmolog primarijus dr. Franjo Vogrinčić bio je zaluđen tenisom i potajno se nadao da će se teniskog reketa primiti najmlađi sin, obzirom da je njegov stariji brat Dule naprasno odustao od bavljenja sportom. Uglednom dr. Vogrinčiću nije bilo drago kada je saznao da mu sin s Darkom Paskutinijem, Pepijem Totom i ostalim dečkima iz kvarta po cijele dana naganja nogometnu loptu u parku nedaleko kuće.
Kvartovske nogometne bravure Bate Vogrinčića nisu mogle dugo ostati nezamijećene. Iskusno oko Marija Porobije, u to vrijeme uvaženog varaždinskog novinara i spretnog tajnika NK-a "Sloboda", zamijetilo je njegov talent te ga dovodi na Opatičke livade. U juniorima Slobode nije se dugo zadržao. Nije mogao odoljeti pozivu da se pridruži bogatijem gradskom rivalu Tekstilcu. Nikada mi nije pričao o tome, ali sigurno je za prijelaz "palo" neko odijelo, ili bar tri-četiri metra "kamgarn" štofa.
Igrajući za "Varteks", Vogrinčić je procvjetao. Postiže zavidnu nogometnu vještinu i postaje najmlađi prvotimac kluba. Od samog starta svoje karijere Vogrinčić se isticao nogometnom atraktivnošću pa je vrlo brzo postao miljenik Varteksovih navijača. Igrao je kao napadač na poziciji krila u jednoj od ponajboljih klupskih generacija predvođenoj Matkovićem, Heinlom, Jurecom, Svibenom, Rodikom, Adrovićem i Pascuttinijem.
Atomski napad NK-a "Varteks" krajem 50-ih: s lijeva – Vogrinčić, Hrain, Heinl A., Sviben i Androić
Odlazak u "Dinamo"
Igrajući za NK "Tekstilac" (1958. godine ime kluba je promijenjeno u Varteks), Vogrinčić je uz svu raskoš nogometnog talenta sve više pokazivao i svoju nestašnu boemsku narav. Stariji Varaždinci još i dan danas znaju prepričavati zgode i nezgode njegove ljubavne romanse s jednom našom proslavljenom opernom divom. Za dobre partije Vogrinčića u dresu Varteksa pročulo se diljem bivše države. Vogrinčić je bio "igrač koji je radio razliku". Nije bilo slučajno da ga je tadašnja velika četvorka - Partizan, Zvezda, Hajduk i Dinamo željela u svojim redovima. Dinamo je bio najbrži (najizdašniji) pa Vogrinčić u ljeto 1959. godine iz Varaždina odlazi put Zagreba.
Iako je potpisao ugovor na četiri godine, u Dinamu je odigrao samo dvije službene utakmice za prvi sastav. Ako se pitate zašto nije odigrao više, odgovor ćete pronaći na kraju kolumne. Iz Maksimira Vogrinčić se preselio na Kajzericu, u "Lokomotivu". Tamo je igrao zajedno s još jednim velikim varaždinskim nogometnim talentom, osebujnim Zdravkom Raušom. Po završetku nogometne karijere Vogrinčić se vratio u svoje voljeno Graberje. Zapošljava se u Varkomu u kojem je dočekao i umirovljenje. Umro je 2015. godine.
Nogometni boem
Postoje brojne crtice i boemske anegdote koje oslikavaju život Bate Vogrinčića iz njegovih igračkih dana. Jedna od njih vezana je uz njegovog najboljeg prijatelja, Međimurca Antona Balenta - Glavicu, koji je u to vrijeme igrao za NK "Rijeka". Balent je bio domaći dečko iz Donjeg Kraljevca, a Vogrinčić gradski fakin, pripadnik danas potisnute varaždinske gospoštine. Svi su znali da su Vogrinčić i Balent uvijek spremni i raspoloženi za feštu i druženje s prijateljima.
Anton Balent (lijevo) i Igor Vogrinčić
Ne obazirući se na klupske zabrane, Vogrinčić je nebrojeno puta poslije odrađenog treninga u Zagrebu znao sjesti u auto i potegnuti do Rijeke kako bi se malo družio i proveselio s prijateljem Balentom. U Rijeku bi stizao oko ponoći i tada bi veselica znala potrajati do samog jutra. Jednom zgodom za stolom, uz ribu i crno vino, vođena je burna rasprava o tome gdje je ljepše živjeti - na moru ili kontinentu. Gostoljubivi domaćini Riječani htjeli su fascinirati kontinentalce Vogrinčića i Balenta s pričom o moru i šumu mora. Balent se, slušajući morske hvalospjeve, razljutio i rekao: - "Kaj bum ja tu pri vama poslušal šum mora, dojdite vi k nama na Varaždin Breg pa bute poslušali šum mošta i bute mi onda rekli koji je zvuk bolši".
U današnje vrijeme surovog profesionalizma ova istinita anegdota s dvojicom vrsnih varaždinskih nogometnih znalaca u glavnoj ulozi zvuči pomalo nestvarno, ali slikovito oslikava romantična nogometna vremena 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća.
