Gdje god bili, naš rodni grad živi u nama i živo ga se sjećamo. U misli nam dolaze drage slike, mili nam ljudi, mirisi i zvukovi naših ulica i trgova. Svatko može otići iz Varaždina, ali Varaždin iz naših srca neće otići nikada. Jedan od mnogobrojnih Varaždinaca koji je otišao iz grada, a nikad ga nije napustio je Mirko Orešković – Barba.
Mirko Orešković Barba
Ovaj vjerni čitatelj „Varaždinskih vijesti“ iz Berlina prošli je tjedan nakratko bio u Varaždinu. Dovoljno da mi se javi i sa mnom popije kavu. Tema za razgovor bilo je napretek. Manje, više sve su imale predznak – „perfekt“. Orešković je rođeni Varaždinac, gradski dečko, bivši sportaš koji je u Njemačku otišao trbuhom za kruhom još davne 1968. godine. Nikad nije bio neka razvikana sportska zvijezda niti je igrao u nekom velikom klubu, ali ga pamtimo po tome što je varaždinska košarkaška legenda.
Igrao je košarku u košarkaškom klubu „Partizan“, gdje je uz Staneta Božićevića i Stjepana Kocijana bio jedan od njegovih osnivača 1961. godine. Stariji Varaždinci dobro ga poznaju jer je bio sudionik svih važnijih gradskih zbivanja, sportaš od glave do pete. Ako je trebalo, uz njemu najdražu košarku igrao je i rukomet u istoimenom klubu, branio boje atletskog kluba „Sloboda“ na 1500 metara te igrao hokej za HK „Varaždin“ sve do 1966. godine. Osnovao je i vodio malonogometni klub „Hajduk“ u Varaždinu.
Malonogometna momčad „Hajduka“. Mirko Orešković, stoji prvi s desna
Tijekom našeg ugodnog listanja uspomena, najviše vremena proveli smo prisjećajući se romantičnih trenutaka košarkaških početaka u Varaždinu 60-ih godina. Mirko Orešković je najveći dio svog života utkao u čarobni svijet košarkaške igre. U košarku se zaljubio krajem pedesetih godina prošlog stoljeća zahvaljujući uspjesima jugoslavenske reprezentacije koja je u to vrijeme bila svjetska košarkaška velesila. Unatoč velikoj popularnosti nogometaša „Varteksa“, tih godina košarka je u Varaždinu bila hit kod gradske omladine. Sva djeca željela su biti Daneu, Đerđa, Cvetković, Korač ili Troskot.
Prisjećajući se tog vremena, Orešković mi je s veseljem pričao o utakmicama koje su se igrale u staroj sportskoj dvorani, popularnom „Partizanu“, gdje bi se na malom balkonu iznad koša znalo natiskati i do dvadesetak ljudi pa su svi cijelo vrijeme strepili da se ne sruši. Uz Oreškovića su u prvoj generaciji košarkaškog kluba „ Partizan“ igrali još: Tatalović, Kociper, Koch, Pešut, Mitić, Bičanić, Tomašić, Todorović, Zl. Knolmajer, Matković, Herceg... S velikim poštovanjem dotakli smo se i legendarnog domara „dede Borovića“, koji je u to vrijeme bio alfa i omega Partizana (današnjeg Srednjoškolca).
Detalj s košarkaške utakmice u dvorani nekadašnjeg „Partizana“
Bila su to vremena kada su skromni varaždinski košarkaši maštali o asfaltnom igralištu ispred dvorane jer se prema propozicijama Košarkaškog saveza Jugoslavije utakmice više nisu smjele igrati na lešnatom terenu, a dvorana „Partizana“ je bila premalena da bi primila sve gledatelje. Igralo se u Zagrebačkoj regiji, s loptama koje su bile teške poput „medicinki“. Koje je to veselje bilo, kad im je predsjednik kluba Božičević, koji je bio trgovački putnik, uspio po vezi nabaviti pet novih košarkaških lopti u „Tigru“ iz Pirota.
Odlaskom u Njemačku 1968. godine visoki i stasiti Orešković nastavio je sportsku karijeru kao igrač i trener košarkaša BG „Charlottenburg“ (koji je 1991. godine promijenio ime u „Alba Berlin“). Po završetku sportske karijere Orešković se prihvatio suđenja. Punih šest sezona s velikim uspjehom sudio je utakmice najbolje košarkaške lige Njemačke.
Privatni život Mirka Oreškovića - Barbe uveliko simbolizira jedinstveni duh Europske unije. Mirko je Hrvat, žena Corlett je Francuskinja. Zajedno već dugi niz godina žive u Njemačkoj. Kćer Annabbel i unuk Simon žive u Francuskoj, a svi zajedno ljetuju u Hrvatskoj. Unatoč europskoj idili trokuta Njemačka – Francuska – Hrvatska, Mirku je uvijek u srcu njegov Varaždin.
Mirko Orešković (u sredini) u društvu Stjepana Cveka (lijevo) i Zlatka Dalića
Nije ga zaboravio niti ratnih godina. Nesebično je, uz pomoć desetak drugih sunarodnjaka, izlažući se i opasnosti, cijelo vrijeme rata pomagao domovini. Zanimljiva je anegdota kako su on i njegovi prijatelji iz Berlina 1991. godine jedinicama Zbora narodne garde poslali teretni vlak koji je u Hrvatsku dopremio 66 kamiona za potrebe hrvatskih ratnika.
Nakon pada Berlinskog zida Orešković i društvo su od Rusa koji su napuštali nekadašnji DDR (Njemačka Demokratska Republika) kupili vojne kamione s namjerom da ih pošalju u Hrvatsku. Trebalo je ishoditi papire za transport. Nijemci su im išli na ruku. Dozvolili su im izvoz uz jedan uvjet. Kamioni nisu mogli na put u vojnim bojama pa su ih lukavi Varaždinci sami prebojili bijelom, u vodi topivom bojom. Čim su kamioni stigli na odredište u Hrvatskoj, ta „kamuflaža“ vrlo brzo skinuta je šmrkom i kamioni su se mogli preusmjeriti na ratne zadatke.
