Pedesetih godina prošlog stoljeća u Perkovoj kasarni u Varaždinu živjela je skromna i složna obitelj Rauš. Bilo ih je dvanaestero, uz roditelje petero braće i pet sestara. Bila su teška vremena, živjelo se u neimaštini. Za Rauše je, zbog svestranosti talenata koje su posjedovala braća i sestre, znao cijeli grad. Iako ih većina nije više među živima, još i danas kolaju priče o četvorici najtalentiranije braće Rauš.
Dovitljivi Varaždinci njima su zbog iznimne nadarenosti nadjenuli zanimljive atribute: "zlatna oktava", "zlatna kopačka", "zlatna fučka" i "zlatna kefa". Najstarijeg među njima, Đuku Rauša, zbog anđeoskog glasa prozvali su "zlatnom oktavom".
Đuka Rauš
Nogometnog genijalca i golgetera "Slobode" i zagrebačkog "Dinama", Zdravka Rauša – Gauča prozvali su "zlatna kopačka". Marijan Rauš – Naki, najbolji nogometni sudac bivše države bio je "zlatna fučka", a Bem Barek, omiljeni varaždinski maler s prepoznatljivim kaubojskim šeširom, dobio je nadimak - "zlatna kefa".
Sva spomenuta četvorica braće Rauš svojim su djelovanjem zaslužili da se o njima napiše priča. Današnjom kolumnom od zaborava ću oteti, široj javnosti najpoznatijeg među njima - "zlatnu fučku", Marijana Rauša.
Marijan Rauš
Naki, kako su ga još od milja zvali Varaždinci, najveći je dio svoje bezbrižne mladosti proveo igrajući nogomet ispod zidina Starog grada. Kao talentirani klinac završio je u varaždinskoj "Slobodi" iz koje je kasnije za "tri metra kamgarn štofa" prešao u bogatiji nogometni klub iz Zagrebačke 94.
Tijekom igranja za „Varteks“ Rauš se je teško povrijedio. Stradalo mu je koljeno. U fazi oporavka od ozljede svakodnevno je dolazio na stadion „Varteksa“ gdje je lagano trčkarao prateći s velikom pažnjom kako stari lisci, nogometni suci Smajo Gušić i Branko Tešanić s nevjerojatnom lakoćom sude prijateljske utakmice „Varteksa“. Družeći se s njima počeo je gajiti simpatije prema sudačkom pozivu. Kada njih nije bilo, čak je i par puta sam imao priliku suditi. Išlo mu je prilično dobro. U tom trenu Rauš o sudačkom pozivu nije razmišljao jer je bio duboko uvjeren da će si nakon oporavka od ozljede prigrabiti mjesto u prvoj momčadi „Varteksa“.
Snove o igračkoj nogometnoj karijeri ubrzo mu je razbio glavni trener momčadi „Varteksa“ Branko Horvatek. Nakon ponovnog priključenja momčadi nije mu baš išlo, pa mu je trener Horvatek bez susprezanja rekao: „Mali, ipak se ti primi fučke, to ti ide bolje od igranja.“ Teška je srca slomljeni Rauš prihvatio njegov prijedlog, ali mu je kasnije bio jako zahvalan zbog toga. Ono što nije uspio kao igrač, Rauš je maestralno nadoknadio tijekom sudačke karijere. Elegantnom pojavom i prirođenim smislom za komunikaciju, Rauš je kao djelitelj nogometne pravde znao za javnost izrežirati vrhunsko nogometno događanje u kojem su svi sudionici igre bili zadovoljni - publika, igrači, treneri i suci.
Marijan Rauš (u sredini)
Svojim poimanjem nogometne igre u suđenje je unio dinamiku i samo njemu svojstven neponovljiv šarm. Utakmice vođene pod dirigentskom palicom maestra Rauša uvijek su imale posebnu draž, a time i medijsku pažnju. Nije sjeckao igru. Puštao je da utakmica bude lepršava i žustra, dozirajući njezine glavne tonove i poimanje. U crnom sudačkom dresu Rauš je izgledao elegantno, poput manekena na modnoj pisti, za razliku od njegovih sudačkih kolega s izraženim trbuščićima.
Ispit za nogometnog suca Rauš je položio 1962. godine u Savezu nogometnih sudaca područja Varaždin. Kao rijetko nadaren za taj poziv već je sljedeće godine postao sudac podsaveznog ranga. Navedenim napredovanjem sudačka karijera Marijana Rauša započela je vrtoglavi uspon. Godine 1965. Rauš dolazi do titule republičkog suca, a 1. srpnja 1966. godine postaje član najelitnijeg korpusa jugoslavenskih nogometnih sudaca. Vrhunac sudačkog napredovanja Marijana Rauša desio se 1969. godine kada je promoviran u internacionalnog suca s FIFA – obilježjem.
Marijan Rauš (lijevo) i Ivica Osim
U svoj fascinantnoj sportskoj karijeri Rauš je čak šest puta bio proglašavan najboljim jugoslavenskim nogometnim sucem, čime je još za života stekao status „sudačke legende“. Imao je privilegiju suditi na Olimpijskim igrama u Moskvi 1980. godine. Sudio je na Svjetskom nogometnom prvenstvu za mlade u Tokiju 1979. godine. U svojoj nadasve bogatoj internacionalnoj karijeri Rauš je sudio i cijeli niz značajnih međunarodnih utakmica diljem svijeta poput utakmica Kupa pobjednika Kupova, UEFA Kupa, Azijskog Kupa, kvalifikacijskih utakmica... Rauš je u to vrijeme bio jedan od rijetkih stranaca koji je bio pozvan da sudi utakmice Američke profesionalne nogometne lige.
Sudačka karijera Marijana Rauša bila je briljantna. Marijan Rauš spada u red najvećih sportskih ambasadora grada Varaždina u njegovoj bogatoj povijesti i kao takav u najmanju ruku zaslužuje imati spomenik u svom voljenom gradu, a da o nazivu ulice i ne govorim.
