Moj dnevni boravak već dugi niz godina krasi prekrasna seriografija „Legenda nad gradom“ varaždinskog slikara Borisa Švaljeka. Svaki put kad ju pogledam sjetim se čovjeka kojemu je posvećena - Milanu Šimeku, pilotskoj legendi i vizionaru koji je cijeli svoj život proveo sljubljen s nebom iznad Varaždina.
Šimek se rodio u Varaždinu 20. srpnja 1931. godine. Od svoje najranije mladosti bio je fasciniran nebom, letenjem i letjelicama. Kao četrnaestogodišnjak počeo se baviti modelarstvom te je ubrzo modele aviona zamijenio letovima u jedrilici. Otkrivši radost pogleda iz nevjerojatne visinske perspektive prionuo je učenju kako bi što prije došao do pilotske licence i letenja na jedno- i dvomotornim zrakoplovima. To mu uspijeva 1955. godine. Od samih početaka članstva u aeroklubu Šimek se je isticao velikim tehničkim znanjem i organizacijskim sposobnostima, pa je sredinom pedesetih godina imenovan za sekretara kluba. Pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća aeroklub je bio vrlo aktivan. Osposobljen je velik broj mladih modelara koji su učili modelarstvo od priznatih hrvatskih modelara, Varaždinaca: Josipa Vajdića, Đuke Brleka, Čedomila Vertuša i Mladena Prevolčića. O padobrancima su se tih godina brinuli Predrag Korenički, padobranski rekorder tadašnje države i Milica Petrović, višestruko nagrađivana padobranka, dok je budućim pilotima stečeno znanje i iskustvo nesebično prenašao Milan Šimek, a kasnije i njegovi učenici Franjo Žganec, Stanko Horvat i Mario Husnjak.
Šimekovim venama tekao je kerozin, a ljubav prema metalnim pticama nije ga napustila do kraja života. Bio je omiljen među Varaždincima. Doživljavali su ga kao „jednog od njih“. I sam sam se uvjerio u to. Kada smo kao djeca u zraku znali ugledati mali avion, odmah smo počeli razdragano vikati „Šimek, Šimek“, iako nismo uopće znali što to znači. O Šimekovim letačkim vragolarijama godinama su se gradom prepričavale mnogobrojne priče. Godine 1968. gradom se brže je od facebooka proširila vijest – „srušil se je Šimek“. Svi su odmah pomislili na najgore. Jedan od onih kojemu je primitak vijesti najteže pao bio je klupski mehaničar Fridrih Mom - Fric. Nezgoda je završila sretno po Šimeka, jer je tijekom prisilnog spuštanja zadobio tek nekoliko modrica. Šimek je taj dan uzletio na uobičajenu trenažnu vožnju nadliječući Varaždin na 400 metara visine. U jednom trenutku osjetio je da mu se avion jako trese. Iskusni majstor plavih visina brzo je reagirao, postupajući po pravilima, isključio je motor, prekinuo dovod benzina te se je pokušao spustiti na pogodno tlo van naselja, poput jedrilice. Spustio se je na jednu njivu ispod Varaždinbrega. Prilikom neposrednog ateriranja imao je peh, kotač od aviona udario je u kamen međaš. Avion se od udara gotovo raspao, a Šimek je izletio iz kabine i završio u polju živ i nepolomljen. Kasnije se saznalo da mu se u letu rasprsnuo propeler.
Iza njegovog dugogodišnjeg posvećenog rada u Aeroklubu i Zrakoplovnom centru ostalo je veliko nasljeđe. Uz brojne osposobljene modelare, jedriličare, preko 80-tak uspješno obučenih motornih pilota, uspješnog Zrakoplovnog centra Varaždin i 25 održanih avio-turističkih manifestacija „Aero-picnic“, Šimeku je uspjelo ostvariti i životni san, izgraditi modernu asfaltnu pistu na koju će moći slijetati i veliki avioni. Postići tako nešto bi i danas bio vrlo zahtjevan projekt, a možete pretpostaviti koliko je to bilo teško izvedivo u vrijeme kada ste za takav „strateški“ projekt morali dobiti zeleno svjetlo od Jugoslavenske narodne armije. Šimek je bio ustrajan borac i nikada nije odustajao. Šimek ne bi bio Šimek da nije uspio pronaći zagovornika i zaštitnika u samoj vojsci. Bio je to tadašnji komadant vazduhoplovstva JNA-e, svima nama dobro znan general Hrvatske vojske iz Domovinskog rata Anton Tus. Bilo je vrlo važno u tim, već pomalo trusnim vremenima, napraviti ovakvu pistu u Hrvatskoj. Takav plan su mogli skovati samo vizionari, zaljubljenici i patrioti. Što su Tus i Šimek smislili u svojim glavama, to su i ostvarili. Šimek kao Šimek, odmah se je, na temelju usmenih obećanja, i bez potrebnih dozvola dao na posao. Bilo je to nekako pred Univerzijadu 1987. godine. Dobio je na raspolaganje ljudske potencijale i mehanizaciju tadašnje JNA, a od velike pripomoći mu je bila i podrška poduzeća “Cesta” iz Varaždina. Unatoč mnogim oponentima gradnje, između ostalih komandanta varaždinskog garnizona Bratića, Varaždin je naposljetku dobio modernu zračnu luku i „vojno-sportsku“ pistu dugu 1735 metara i široku 30 metara. Izgrađena pista je dokaz više onome što je slijedilo u Domovinskom ratu. Oficiri JNA-e su jako dobro znali za kapetana Šimeka i njegove organizacijske mogućnosti. Bojali su ga se, kao i njegovih veza i sposobnosti. Pretpostavljam da je to bio jedan od glavnih razloga bombardiranja piste naše zračne luke Varaždin.
Svi koji se imalo razumiju u avijaciju znaju da bi daleko bolja lokacija za zračnu luku Varaždin bila s one strane Drave, na međimurskoj strani, ali lokal-patriot Šimek o tome je razmišljao zdravo “varaždinski”: “moji bi me Varaždinci zatukli da sam napravil aerodrom na međimurskoj strani.”
Milan Šimek je umro 26. siječnja 1991. godine, ne sluteći da će jednog dana njegovo pilotsko poslanje u plavetnilu europskih visina preuzeti njegov unuk.
