U veljači ove godine navršila je velika obljetnica NK-a „Sloboda“ – 90. godišnjica djelovanja. Bogatu povijest NK-a „Sloboda“ pratili su usponi i padovi, obilje i neimaština, ali nikada nije bila upitna njegova opstojnost. Kada bi i krenulo po zlu, uvijek se pojavila nova, svježa pokretačka snaga koja bi klub usmjerila naprijed.
Tako je bilo u trusnim, predratnim vremenima prvog desetljeća postojanja kluba, kada je klub bio podstanar kod „Veške“, na današnjem Sportskom centru „Sloboda“, a tako je i danas. Uz tisuće igrača koji su prodefilirali zelenim travnjakom u ulici Ognjena Price, povijest najstarijeg varaždinskog nogometnog kluba obilježilo je i na stotine nogometnih djelatnika, volontera koji su tijekom svih tih godina upravljali klubom. Njihovu jezgru najvećim dijelom činili su bivši igrači kluba. Jedan od najvjernih i najdugovječnijih aktivista u radu NK-a „Sloboda“ je Josip Kukić. Već punih pedeset godina vjeran je crvenoj boji i nogometnom klubu „Sloboda“.
Josip Kukić
Kukić je dečko iz „Đureka“. Poput većine vršnjaka koji su živjeli u tom dijelu grada, i on je u najranijoj mladosti svo slobodno vrijeme provodio igrajući nogomet ispred zgrade. Bio je talentiran pa već s devet godina, kao pionir, počinje trenirati nogomet u „Varteksu“ kod trenera Bogomira Čopa, da bi se kasnije, kod trenera Ante Oljice, prometnuo u standardnog člana juniorske momčadi. Po završetku juniorskog staža, 1970. godine, iz „Varteksa“ odlazi u „Slobodu“ na kaljenje, gdje ostaje sve do dana današnjeg.
Juniori NK-a „VARTEKS“ 1972. godine - S lijeva: Kukić, Hižak i Leskovar
Kao igrač u „Slobodi“ bio je nezamjenjivi član prve momčadi punih deset godina, igrajući u društvu poznatih varaždinskih nogometnih imena: Kruljca, N. Herjavca, Z. Ivankovića, Bešvira, Bradaške, Flajšmana, Adlešića, Brleka, Bernika, Mašića, Čižmeka... Godine 1981., po završetku igračke karijere, Kukić ne napušta najstariji varaždinski nogometni klub. Ostaje mu i nadalje vjeran, obavljajući razne poslove unutar sportske administracije kluba, sve do dana današnjeg.
Momčad NK Sloboda iz 70-tih - Stoje s lijeva: Herjavec, Kruljac, Kukić, Brajdić, Mašić, Brlek, Plesničar
Čuče: Seketin, Bešvir, Flajšman, Bradaška, Adlešić, Čižmek
Samozatajni Joja, kako ga od milja zovu prijatelji, tijekom bavljenja nogometom razvio je neobičnu kolekcionarsku strast. Postao je vatreni sakupljač sportskih dresova, zastavica, starih fotografija i ostalih nogometnih suvenira. Prvi izložbeni prostor u kojem je izložio svoje sportske eksponate nalazio se u sklopu njegove kancelarije na „Željeznici“. Odlaskom u penziju Kukić je svoju bogatu, dugi niz godina prikupljanu sportsku građu, izložio u podrumu obiteljske kuće u Istarskoj ulici. „Dok mi se supruga Azra još nije ni snašla, u podrumu naše kuće nastao je pravi nogometni muzej“ – našalio se na svoj račun Kukić.
Tijekom dugogodišnjeg prisustva u sportskim krugovima, Kukić je uspio prikupiti preko tisuću različitih predmeta vezanih uz nogomet, a najviše uz varaždinski nogomet. Svakim danom njegova zbirka je sve veća, a najvrijednije izloške darovali su mu proslavljeni hrvatski nogometni treneri: Miroslav Ćiro Blažević, Branko Ivanković, Zlatko Dalić i Dražen Besek, te međunarodni nogometni sudac Mario Zebec. Veliki je hendikep što njegovo nogometno carstvo nije dostupno pogledu šire javnosti obzirom da se nalazi u obiteljskoj kući pa su posjetitelji rijetki, tek pokoji prijatelj, nogometni zaljubljenik ili znatiželjna televizijska ekipa. Kukić žali zbog toga. Duboko je uvjeren da Varaždinu nedostaje sportski muzej.
Dio kolekcije sportskih suvenira Josipa Kukića
„Gradski muzej u Varaždinu već dugi niz godina sustavno prikuplja sportsku građu za muzej pa izložaka iz bogate povijesti varaždinskog sporta sigurno ne bi nedostajalo. Ljubitelje sporta, mnogobrojne turiste i đačke ekskurzije koji posjećuju naš grad sigurno bi zanimala varaždinska strana priče o podršci hrvatskoj nogometnoj bronci iz Francuske 1998., o srebru iz Rusije 2018., o osvajanju „Davis cupa“ 2005. i 2018. godine. Bila bi to lijepa storija o uspjesima u koje je velik broj naših sugrađana utkao svoj doprinos, a da ne nabrajam ostala varaždinska sportska dostignuća. Malo ljudi zna da je Varaždin kolijevka hrvatskog rukometa! Varaždinska turistička ponuda trebala bi se, osim kulture, temeljiti i na sportu, po čemu je Hrvatska prepoznatljiva u cijelom svijetu. Za Dalića, Ivankovića, Beseka, Krajana, Nakića, Vrbnjaka i Garibovića zna cijeli svijet i prava je šteta što ne iskorištavamo njihov brend. Najbolji ambasadori Varaždina i „lijepe naše“ su varaždinski sportaši i treneri. Varaždin je grad kulture, ali je poznat po sportašima“ – u jednom dahu je svoja promišljanja iznio Kukić.
U potpunosti dijelim njegovo mišljenje. Bilo bi lijepo kada bi se sjajna varaždinska sportska priča prezentirala široj publici. Sportski muzej bio bi sigurno isplativ, ono što je jedino potrebno je osigurati prostor. Gradska sportska dvorana Arena Varaždin vapi za dodatnim sadržajem koji bi privukao putnike namjernike i oplemenio njezinu lokaciju. Da je interes za varaždinsku sportsku povijest iznimno velik, svojevremeno sam se i sam uvjerio. Za vrijeme mog angažmana u NK-u „Varteks“, turističke agencije su me naprosto opsjedale kako bi im omogućio, za potrebe đačkih ekskurzija, obilazak istoimenog stadiona, trofejne sale i fan-shopa.
