Već trideset godina zaredom, otprilike četrdeset pet puta godišnje, glumačka ikona Ljubomir Kerekeš s velikim uspjehom utjelovljuje lik dimnjačara Štijefa u najizvođenijoj i najdugovječnijoj hrvatskoj predstavi – "Dimnjačar". Portret duhovitog dimnjačara Štijefa, koji voli malo popiti, nastao je u spisateljskoj radionici varaždinskog novinara i književnika Mirka Keleka – Črknje.
Mirko Kelek – Črknja (Arhiva)
Tijekom dugogodišnjeg izvođenja ove hit predstave Kerekesh teatra, velik dio teksta Kelekovih dimnjačarskih priča i zgoda šaljiv i provokativan Ljubomir Kerekeš promijenio je i prilagodio predstavi i aktualnom vremenu. Za razliku od teksta, lik dimnjačara Štijefa se svih ovih godina nije mijenjao. On je od prve izvedbe zadržao dobrohotnost malog i jednostavnog čovjeka koji se u svom pripovijedanju doživljaja s posla, uz izravan, simpatičan životni humor, dotiče lokalnih frustracija i osoba.
Novinar i pisac
Mirko Kelek, autor dimnjačara Štijefa, rodio se 1937. godine u Ludbregu. Godine 1953. doselio se u Varaždin, gdje je završio je Tekstilnu školu i zaposlio se u tadašnjem tekstilnom gigantu "Varteks". Dvije godine mukotrpnog rada uz buku tkalačkih strojeva u noćnoj šihti "tkaone" naveli su ga da zauvijek promjeni struku.
Mladenačka strast prema pisanju usmjerila ga je prema novinarstvu. Novinarski zanat počeo je peći 1959. godine u "Varteksovoj kronici". U odabiru nove profesije nije pogriješio. Zahvaljujući spisateljskom talentu, vrlo brzo se prometnuo u uvaženog varaždinskog novinara koji je ujedno bio prvi novinar s područja sjeverozapadne Hrvatske nagrađen Zlatnim perom Društva hrvatskih novinara. Dugi niz godina Kelek je bio urednik "VIS-ovog Vjesnika", a posljednjih petnaestak godina svog radnog vijeka odradio je kao dopisnik sindikalnog tjednika "Radničke novine" iz Zagreba.
Uz redovan novinarski posao, Kelek je objavljivao rado čitane priče i humoreske pod pseudonimom K. Mitina. Prva zbirka njegovih kratkih proza pod naslovom "Štijef" bila je iznimno dobro prihvaćena kod čitatelja.
Naslovnica knjige M. Keleka – Štijef
Radi se o pričama iz varaždinske varoši u kojima možemo prepoznati ne samo pojedine likove iz našeg susjedstva, već i zgode i situacije iz svakodnevnog života tzv. malih ljudi - radnika, trgovaca, činovnika, obrtnika pa i prigradskih seljaka te (bezimenih) malograđana, koji se koprcaju u svojim svakodnevnim brigama, željama, htijenjima i, najčešće, neostvarenim idealima.
Dimnjačar Štijef
Da bi vam dočarao karakter lika Štijefa, prenijet ću vam njegov opis iz jednog od posljednjih tekstova Mirka Keleka:
Baš kuliko je star Varaždin, dugovečno vu njemu obitava i žulima svojih ruku stvara težak, radnik Štijef. Med Podravinom, Međimurjem i Zagorjem Varaždinščinu je svoju stvoril. Nigdar ni zatomil ponos da je hrvatskoga roda sin. Služil je sakomu gospodaru pošteno. Vu povjest grada nigdar ni puno zaranjal. Dok vu crevima kruli misli se na ve, na zutra. Zna da su navek jeni dobro živeli, a drugi nikak. Ostarel je i preživel vreme prošloga sistema vu kojem su mu vuha napunili kak je jednaki z drugima, makar je po dnu hičene mrvice pobiral.
Boljševička aristokracija vu ime zapovedane neprikosnovene jednakosti, napravila je od njega bokca. A kak bu dale? Zna da bogec nikomu baš dragi ni, jerbo mu zeti nemaš kaj. Dobil je demokraciju. Dale bu videl kak bu. Srečen je kaj se više ne mora skrivati da i dale Božeka moli. Stari je vušel vu mladu demokraciju pa se nada da bu njene plode zobal barem sinek mu Štijefek. U nadi je spas. Za gemištec se navek vu žepu sitnoga najde. Pametnomu je i malo za sreću dosta.
Ljubomir Kerekeš kao Štijef u monodrami "Dimnjačar" (Arhiva: Lj. Kerekeš)
Bilo je tak, valjda, i Miroslavu Krleži, dok je vu svojim mlajšim danima vu kavani na Korzi, uz kavicu i gemištec čital i pajdašima mudre misli hital. Kak i onda, tak i ve, Jagić i dale čita vu parku. Vrbe se i dale nišu kraj Drave. Grad je najlepši dok drema. Vu suton i noću. Podseča na Stančićeva platna. Puno je slikara, ali je samo jen neuhvatljivi varaždinski Miljenko Stančić. Slikar i čovek gorostas. I njemu i Štijefu gemištec ni bil strani.
Ko ni čul za varaždinsko grobje? Ko pak ga je videl, prenosi glase da je najlepše vu Evropi i morti i vu celom svetu. Vu njemu gotovo saki dobrostojeći mrtvi i živi Varaždinec grobnicu ima. Milijune vrediju. Zato je Štijef nema. Biti nitko dok si mrtev za Štijefa baš ni jako važno. Kraj imena na grobnicama su uklesana i zvanja, najviše fiškalof. A kaj bi njemu moglo pisati - radnik. To još ni na jenoj grobnici ne piše. Za to Štijef malo mari. Božja je pravda da su barem pod zemljicom si ljudi jednaki. Život je vu vertikali. Uspravno čita svoju knjigu i dale, dan i noć, lavić vu parku. Varaždin postaje stari mladac. Znova diši.., dok lipe procveteju.
