Put nostalgije odveo me je do Srednjoškolca, nekadašnjeg žarišta sportskog života mladih Varaždina. Na oronuloj „Gombaoni“ koja već 125 godina slavodobitno prkosi zubu vremena, zapažam mramornu spomen ploču. Postavila ju je udruga „Đuro Kulčar“ u znak sjećanja na osnivanje prvog nogometnog kluba u Varaždinu davne 1909. godine. Malo niže, na prostoru gdje smo nekad po cijele dane igrali košarku, rukomet ili mali nogomet, danas se šepuri moderno zdanje sportske dvorane 1. Gimnazije. Vrijeme mijenja prostore, ali sjećanja ostaju. Ne mogu se odreći tih vremena i priziva uspomena na nekadašnji „Partizan“ i čuveni malonogometni turnir koji je zaludio mlade Varaždinc(k)e.
Ideja o malonogometnom turniru rodila se jedne tople i sparne ljetne večeri. Život mladih preselio se je na središnji gradski trg i glavno okupljalište Korzo. Korzo je taj dan prštalo od mladosti. Pažnju mnogobrojnih šetača zaokupio je u jednom trenutku prolom smijeha koji je dopirao od društva dugokosih mladića koji su stajali pored telefonske govornice. Ekipa je razgovarala o nogometu, a gromoglasan smijeh izazvala je Cekijeva konstatacija da Haler može igrati u Varteksu. Kako bi to provjerili, pala je ideja da se organizira malonogometni turnir gradskih klapa.
Glavni organizatori malonogometnog turira „Josip Čapatanga“, Haler i Ceko
Riječ po riječ, i planirana zamisao se je u narednim danima sve više oblikovala da bi se na kraju pretvorila u stvarnost. Kako u to vrijeme nije bilo interneta i društvenih mreža, inačica za razmjenu informacija bila je usmena predaja. Dečki su se pretvorili u „nogometne svjedoke“ te su priču o turniru širili od društva do društva tijekom večernjih šetnji na Korzu.
Dani su prolazili, a dečki s početka priče užurbano su radili na organizaciji turnira. Prihvaćen je Cekijev prijedlog da turnir nosi ime "Josip Čapatanga", po šaljivom nadimku popularnog varaždinskog staklara Gorana Cerovečkog-Hape. Prvi malonogometni turnir gradskih kvartova i klapa održan je na travnatom igralištu V. osnovne škole. Danas se više ne sjećam pobjednika prvog turnira, ali se sjećam da se je na „Petoj“ okupila nogometna gradska krema, među kojom su se isticali u to vrijeme najbolji španeri - Srga, Toto, Jozo, Lordi, Hero, Haler i Mišo Bosanac. Turnir je uspješno okončan pa je odmah utanačeno da se drugi turnir održi sljedeće godine u isto vrijeme, ali ovaj put na asfaltnom igralištu “Partizana“, današnjem Srednjoškolcu.
Pobjednik 1. Turnira „Čapatanga“; stoje slijeva: Miljuš, Toto, Mila, Srga; čuče: Jozo, Fajf, Mišo, Nino
Nakon par godina redovitog održavanja, „Čapatangin“ turnir je prerastao u Woodstock gradske mladeži. Cijeli dan Partizan je znao biti krcat, puštala se popularna rock glazba, a što nije bilo nebitno, zavidan dio publike činile su djevojke.
Genijalni naum organizatorskog dvojca, Halera i Cekija, napraviti ozbiljan turnir pod izmišljenim imenom uspio je u svakom pogledu. Turnir se je tijekom godina afirmirao, postao je brend, kako bi to danas rekli u našoj Turističkoj zajednici. Imao je brojnu publiku, zapisnički stol, voditelja, razglas. Na „Čapatanginom“ turniru nisu sudili suci. Razlog je bio vrlo jednostavan - u gradu nitko nije bio dovoljno hrabar da se prihvati tog posla.
Pobjednik 2. Turnira „Čapatanga“; stoje s lijeva: Lordi, Kasa, Hero, Čile; čuče: Đefi, Pipo, Bobo
Uz turnirski razglas vezana je jedna šaljiva anegdota. Milicijska (danas policijska) stanica udaljena je stotinjak metara zračne linije od igrališta na „Partizanu“, pa je glasna muzika izazivala gnjev i pažnju dežurnih milicajaca. Kako bi provjerili što se to „bučno“ događa na „Partizanu“, poslana je ophodnja koju su činila dva milicajca. Pristigli milicajci po dolasku su se malo pritajili, uživajući u gledanju nogometnih majstorija. Završilo je prvo poluvrijeme. Osoba zadužena za razglas nije primijetila prisustvo milicajaca, pa je nafrljila razglas do daske. Milicajci su se uskomešali kao kokoši kad osjete dolazak lisice. Odrješitim korakom krenuli su prema razglasu kako bi upozorili voditelja da je muzika preglasna. U gledalištu je nastao tajac.
Detalj iz publike
Iza razglasa na zidu visjela je velika tabla s natpisom „Turnir Josipa Čapatange“. Taj dan osoba zadužena za razglas bio je Đefi, gradski fakin i veliki zafrkant. Milicajce je dočekao totalno „cool“. Bili su ljubazni i upozorili su ga da ne pušta preglasno glazbu jer ih onda zovu nezadovoljni susjedi i nastaju problemi. Tijekom razgovora s Đefijem zapeo im je za oko natpis na zidu pa su ga usput, čisto iz znatiželje priupitali tko je bio Josip Čapatanga, osoba po kojoj se zove turnir. Mangup Đefi prvo je odglumio da je iznenađen njihovim neznanjem, da bi im potom ozbiljnim glasom odgovorio: “Vi niste čuli za narodnog heroja druga Josipa Čapatangu”? Postiđen, krupniji milicajac je odgovorio: “Nisam čuo, tek sam dva mjeseca u Varaždinu. Ja sam iz Tušilovića, na Kordunu, otkuda bi mogao znati sve narodne heroje, a pogotovo ove vaše zagorske”.
U razgovor se tada pomirljivim tonom uključio i drugi milicajac: “Dobro druže, možeš li nam ti reći tko je bio drug Josip Čapatanga. “Kak vam ne bi rekel”, odgovorio je Džefi. “Pa, to svaki klinac u Varaždinu mora znati u prvom razredu osnovne škole. Narodni heroj Josip Čapatanga bil je železničar, skretničar na železnici. Mical je skretnicu na pruzi kad su Nijemci bombardirali Varaždin. Opala je bomba i raznesla ga je “ –uvjerljiv je bio Džefi. Ophodnju je zadovoljilo njegovo živopisno objašnjenje te su se udaljili uz želju da turnir bude uspješan i da sve protekne u redu i miru, bez glasne glazbe.
Korzo, ljeto, par godina kasnije... Do informacije o datumu održavanju turnira bilo je teže doći nego danas do rješenja Vrhovnog suda. Studenti Ceko i Haler zapostavili su organizaciju turnira u korist ispitnih obveza na fakultetu. Dolazak na Korzo izbjegavali su u velikom luku. Omiljena „Čapatanga“ odletjela je u zaborav, kao što je uskoro za njom otišla i šetnja po kultnom Korzu.
