Neke stvari o životu počinjemo razumijevati krajem osnovne škole. Zatim nam se dešava prekretnica koja nas usredotočuje na njegove tokove, upisujemo se u srednju školu. Mijenjamo okolinu, upoznajemo nove ljude, stječemo nove prijatelje. U tom razdoblju izmijenimo se kao osobe, počinjemo zapažati nepravde, pronalaziti afinitete. I onda vam se u toj bujici novih mogućnosti slučajno desi, kao što se desilo meni, da upoznate čovjeka koji vas, a da toga niste ni svjesni, profilira, izbrusi i usmjeri u novi život. Takva osoba u mom životu bio je Ante Oljica, poznati varaždinski nogometni trener.
Oljica je cijeli svoj život posvetio nogometu. Počeo ga je igrati kao junior SK „Slavije“ davne 1937. godine. „Slavija“ je bila tvornički klub tekstilne tvornice Tivar čiji je vlasnik bila češka obitelj Stiassny. Za mladog Oljicu, igrača „ Slavije“, šira javnost prvi put je čula ratne 1941. godine nakon što je na prvenstvenoj utakmici protiv „Slavije“ iz Osijeka zabio gol. Oljica je briljirao jer osim što je bio strijelac, dobrom igrom prometnuo se u glavnog protagonista utakmice, značajnijeg od tadašnjih varaždinskih nogometnih zvijezda: Cerovečkog, Koprivnjaka, Solerttija, Bradaške i Jazbeca.
Godine 1945. po završetku II. svjetskog rata, Oljica nastavlja i nadalje naganjati loptu u Zagrebačkoj 94, u klubu koji se po novome zvao „Tekstilac“. Nakon rata klub i nadalje ostaje u okrilju tvornice preko puta ceste, pa Oljica poput većine suigrača postaje njezin zaposlenik. Standardni prvotimac „Tekstilca“ bio je do 1948. godine kada je objesio kopačke o klin. Po završetku igračke karijere ostao je i nadalje aktivan u sportskom životu grada i tvornice. Koketirao je s nogometnom sudačkom karijerom, da bi se na kraju pronašao u trenerskom pozivu. Uz nogomet, Oljica je bio dušom i tijelom vezan uz obitelj i voljeni Varaždin.
Preko trideset godina proveo je radeći u dvije šihte. Ujutro u tvorničkoj, popodne u nogometnoj. Iako je cijeli radni vijek bio savjestan i visoko rangiran službenik tekstilne tvornice Varteks, Oljičino nasljeđe obilježio je nogomet. Temeljem iznimnog doprinosa u stvaranju mladih nogometaša, Oljica si je još za života osigurao mjesto u društvu varaždinskih nogometnih velikana.
Tijekom trenerske karijere Oljica je bio u nekoliko navrata strateg prve momčadi Varteksa, no najveći dio vremena i najznačajnije rezultate postigao je kao trener juniora. Nogometnim vještinama podučio je generacije i generacije mladih Varaždinaca. Prvu momčad Varteksa godinama su popunjavali najbolji izdanci iz njegove Škole nogometa. Sve redom domaći dečki, prvoklasni igrači, budući Varteksovi prvotimci, hrvatski i državni reprezentativci. Spomenut ću samo neke od poznatijih: Vugrinčić, Kranjc, braća Cvek, Manola, Švarc, Jagečić, Detelj, Radaković, Cikač, Kuže, Čop, Lukač, Ivanković, Kolonić, Devčić, Besek, Ladić...
Unatoč fascinantnom trenerskom doprinosu, Oljica će u mom sjećanju ostati zapamćen prije svega kao veliki gospodin, vrsni pedagog i estet koji me je naučio važnim životnim postulatima - predanosti, samodisciplini i odgovornosti. Možda to tada nisam razumio, ali sam usvojio. Bila su to mladenačka vremena kad nismo znali da li više prštimo od viška energije ili od tinejdžerskih buba. Oljica je prema svakom od nas ponaosob imao roditeljski odnos, toplu riječ i dobrohotan savjet. Znao nas je motivirati i obuzdati, a ponekad svojim odriješitim stavom natjerati da odstupimo i od najčvršćih odluka. Jednom zgodom nam je rekao da se trebamo ošišati i skratiti svoje duge frizure. Teško nam je pala ta odluka, jer u ono vrijeme biti bez duge kose je kao danas biti bez mobitela. Dvojica najboljih (najhrabrijih) igrača Cvek i Čop nisu se htjeli ošišati. Oljica je ostao dosljedan, bez obzira na njihovu kvalitetu nije ih stavljao u momčad tako dugo dok se nisu ošišali.
Pokoljenja „klinaca“ koji su poput mene nosili Varteksov plavi dres Oljica je usmjerio na put koji se isplatilo slijediti. Prigrleći ga mnogi su se od mojih suigrača po završetku igračke karijere preobrazili u radišne i cijenjene majstore, inžinjere, direktore, doktore, trenere svjetskog glasa. Veliki treneri su veliki jer znaju veličinu prenijeti na svoje igrače.
