Ljepota Presvetog Trojstva očituje se u znaku križa koji nije tek gesta, nego ispovijest vjere i način života. Utkan u njegovu strukturu, okosnica je života. Svaki put kada se prekriži u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, čovjek ispovijeda da ga obuhvaća Božja ljubav koja po njemu postaje očita.
Često se čuje da je Trojstvo tajna koja se ne može dokučiti. To je samo donekle točno jer Bog se objavljuje, i to u konkretnoj osobnosti. U zbornoj molitvi svetkovine Presvetog Trojstva molimo: “Bože Oče, poslao si na svijet svoga Sina, Riječ istine, i Duha posvetitelja, da ljudima objaviš tajnu svoga života.” Bog ne želi biti nespoznat, baš hoće da ga doživimo! I ako malo bolje pogledamo, sve svjedoči o njegovoj ljubavi koja poziva na odnos i blizinu.
Pogledajmo međe na njivama, križanja na prometnicama, ulice u gradovima, mostove i rijeke, zidove u zgradama, ljude… sve je znak križa. Čak i naš organizam sadrži molekulu laminin koja izgleda kao križić. Manjak tog “ljepila ljudskog tijela” koje služi za prianjanje stanica uzrokovao bi deformacije i raspadanje. Bez mnoštva tih križića ljudsko se tijelo ne bi moglo držati zajedno.
Držati se zajedno – kao osobe Presvetog Trojstva – kao križ koji stavljamo na sebe; ne negdje od ničega, iz praznine ili zraka, nego u toj gesti ruka polazi iz položaja koji pokazuje k zemlji, čvrstini tla, realnosti života, od ukorijenjenosti u radu, odnosima, svakodnevici, tako da obuhvaćamo čitavo svoje tijelo od nogu; misleći na Oca jer sve što jesmo ima izvor u njemu koji nas je stvorio. Ruku, simbol svega što činimo, usmjeravamo gore, prema nebu, i stavljamo na čelo gdje je pamet, pokretač svake misli, volje, odluka, djela. Stavljamo je na prsa, gdje je srce, snaga, životnost koja tjera krv u svaki dio tijela i kamo ruku stavljamo kada dajemo časnu riječ, kada želimo dočarati svoju iskrenost; i mislimo na Sina koji nas je spasio. Potom je stavljamo na ramena koja nose teret, ali daju i oslonac. Staviti ruku na nečije rame znači: tu sam za tebe, stojim iza tebe, nasloni se na mene, ja se brinem za tebe, znači zagrliti i zaštititi, pomoći, utješiti. Predajemo se tako Duhu Svetom koji nas posvećuje i šalje k drugima.
Znakom križa koji nas drži na okupu, poput ljepila, Božjom ljubavlju pokrivam čitava sebe, ali i sve oko sebe. Onoga koga susrećem kada nam se putevi prekriže, i onoga tko moje križanje čini ljepšim, ali i onoga čija međa siječe moju njivu i čije se bujice prepriječe mojim mostovima, možda s nakanom i da ih sruše. Nema veze, jer živjeti vjeru znači živjeti povezani, noseći se uzajamno k Božjoj ljubavi.
Znak križa je poput Božjeg potpisa u nama i oko nas, kao vjerodajnica da smo njegovi i da imamo pristup tajni spasenja.
