Ponekad čujemo, kada se izvješćuje o požarima, kako su neki predmeti ostali netaknuti usprkos tome što je “vatra sve progutala”. Obično se spominje raspelo, Biblija, kipovi ili slike svetaca. Možda je i to jedan od načina na koji Gospodin pokušava doprijeti do naših srdaca i usmjeriti nas na dublje razumijevanje koje su stvarnosti u životu uistinu vrijedne. Možda je i ta težina koju predstavlja slika požara, težina koju svaki čovjek u životu na ovaj ili onaj način osjeti, prilika da svoj život otvori Gospodinu. Kao što nije lako prolaziti kroz razdoblja životnih trpljenja, nije lako razumjeti ni evanđelje koje čitamo na 20. nedjelju kroz godinu jer Gospodin govori na način kakav nismo od njega navikli slušati. Osim što kaže da je oganj došao baciti na zemlju, govori i o razdjeljenju, čak i među najbližima.
Svakako nas Isusove riječi moraju najprije asocirati na Duha Svetoga koji u znaku ognja silazi nad apostole, ne u smislu uništenja, nego da bi zapalio srčanost u njima i ražario njihovu strast za dobro te ih učinio neustrašivima pred svim izazovima i nevoljama koje ih u svijetu čekaju. Na tom tragu evanđelje treba i nas potaknuti da se odlučno usprotivimo mlakosti. Vatra ne može biti mlaka, tako ni čovjek vođen Božjim Duhom ne može padati u zamke mlakosti, nego treba jasno razdijeliti što i tko u njegov život unosi dobro, a što i tko ne, pa se prema tome i distancirati od onoga što mu šteti, ma kako to bilo nevoljko.
Slika ognja podsjeća i na biblijsku mudrost koja veli da se zlato u vatri kuša. Dobro znamo da nije zlato sve što sja i nema drugog načina razlučivanja osim da oganj spali sve zlata nedostojno. A to ponekad traje, to je ponekad i mučno i bolno i nije u skladu s našim poimanjem življenja u nježnosti Božjoj. Zato se i pitamo zašto nas Gospodin ne poštedi nekih teških situacija, zašto moramo prolaziti kroz patnju koja peče i nepravdu koja ranjava. Odgovor je jednostavan. Takve situacije čeliče čovjeka za svladavanje napora i učvršćuju ga za podnošenje teškoća. Takve situacije otkrivaju što je Božje zlato u ljudima.
Možda je jedna od najljepših i najnježnijih izjava ljubavi kada se čovjek svome bližnjemu obrati riječima: “Zlato moje.” Nije to samo zbog skupoće i velike vrijednosti, nije ni puko tepanje, čini mi se da je više povezano s intuitivnim razumijevanjem biblijske mudrosti kušanja u vatri i odlučnim stavljanjem ruke u vatru – davanjem nepobitnog jamstva – kada je u pitanju vjernost evanđeoskim načelima.
Zamisli, nakon mnogih iskušenja, kada nasloniš umorno, odano čelo na jastuk križa, kako zvuči kada Božje srce iznjedri, samo za tebe, riječi: “Zlato moje.” Može li se išta drugo izustiti osim: “Vrijedilo je.”
