Bog je čovjeku, objavljujući se u svome Sinu, u različitim slikama pristupio, približivši mu se kao Janje, kao Put, Istina i Život, kao Trs, Kruh, Svjetlo, Sluga, Prijatelj itd. Osobito u odnosu na Dan molitve za duhovna zvanja koji se obilježava ove nedjelje, kao Dobri Pastir koji okuplja i vodi ovce i daje za njih život. Usko povezana sa slikom Pastira, jer ju Isus izgovara u istom kontekstu, najneobičnija je metafora: "Ja sam vrata."
Lijepo je otvarati vrata jer uvijek iznova nadamo se da nas iza njih čeka, ili mi tu donosimo, nešto dobro. Označuju sigurnost, zaštitu, sjetimo se kako je Bog Izraelce zaštitio jer su krvlju poškropili štokove i izveo ih iz ropstva. Sjetimo se kako su otvaranjem Isusova boka na križu otvorena vrata slobode i spasenja svakome tko vjeruje; sjetimo se i Božje riječi u Otkrivenju: "Evo, na vratima stojim i kucam…"
Posebno oduševljavaju vrata crkve. Osobito u starini, kada su ljudi imali više osjećaja za simboliku, izrađivala su se s velikom pažnjom jer vrata nose silnu poruku ostavljanja svjetovnih uzaludnosti, prolaznosti i nedostojnosti i ulaska u Božji dom, u stvarnost njegova života.
Dugo bismo mogli govoriti o njihovu značaju, no zaustavit ćemo se samo na činjenici koju dohvaćamo svojim pogledom, umom i dušom kada ulazimo u sveti prostor crkve, osviješteni da smo mi hram Božji! Zato kada u Psalmu čitamo: "Podignite, vrata, nadvratnike svoje, dižite se, dveri vječne, da uniđe Kralj slave!" znajmo da otvaranjem svojih vrata Bogu mi postajemo njegova vrata svima kojima prilazimo. Mi smo vrata Božja u ovaj svijet!
I u prenesenom smislu mnoga vrata svakodnevno otvaramo nadajući se nečemu dobrom: vrata ljubavi, prijateljstva, spoznaje, kulture, medija... Ali znamo da postoje i ona koja treba odrješito zatvoriti jer nemamo se čemu dobrome nadati. Isus ih naziva "širokim vratima koja vode u propast". To su vrata oholosti kroz koja dopuštamo da se kod nas utabori zlo ljubomore, grubosti, ljutnje i neopraštanja, koje vodi u mržnju; ogovaranja i nepoštovanja, sebičnosti. Tu nema Boga. Netko drugi stoji na tim vratima i kuca.
Zanimljivo, riječ 'vrata' nema jedninu, postoji samo u množini, i ta posebnost kao da potvrđuje: Ni na kojim vratima nisi sam. Uvijek s nekim i k nekome ulaziš i izlaziš. S kim ja ulazim u prostore intime – svoje i tuđe? Ako je to Isus, onda se sve mijenja na dobro jer s njim se ulazi drugačije: ponizno, dostojanstveno i savjesno, vedro i odvažno, donoseći u svaki susret i odnos dar Kristove nade. Jedino on, podižući čovjeka na svoja pastirska ramena, otvara vidike mirnog življenja i sretnog služenja u svakom, osobito svećeničkom poslanju.
Bog nas čeka na vratima – ne idimo nikamo bez njega! Vlč. Ivica Cujzek
