Čiji si ti, mali? Na to pitanje svatko je nekad morao odgovarati. Često u djetinjstvu s notom revolta ne spominjući detalje identiteta, ponekad zato što nas je živciralo – ako smo se ljutili na roditelje – pa nam nije bilo drago to što nas netko prosuđuje u odnosu na njihove odluke.
Ponekad smo se mrgodili jer smo umišljeno mislili da smo mi svoji i nije nam pasala ideja da nas se s bilo kim uspoređuje, a osobito je iritirao taj dodatak "mali". Ponekad smo na to pitanje ponosito podigli glave jer nam je godilo to da nas netko promatra u kontekstu naših obitelji. U svakom slučaju, nije nitko to pitanje izbjegao.
Danas drugačije gledam na njega, u odnosu na Evanđelje u kojem Isus kaže Ocu: "Ja za njih molim; ne molim za svijet, nego za one koje si mi dao jer su tvoji."
Čiji sam ja? Ako tvrdim da sam svoj, jao meni! Jer kad udare nevolje života, teško onom tko je na vjetrometini bez zaklona i pomoći. Ako se ne stidim svojih korijena, svoje male, kućne Crkve, a to je obitelj; i svoje velike obitelji, a to je sveta Božja Crkva Katolička, ako je poštujem, mir donosi već pomisao da će netko biti uz mene kad svojim snagama dalje neću moći.
Ali onaj potpun odgovor koji ne samo da pruža mir i sigurnost na kratke staze, nego spasenje na duge, na vječne staze, to je odgovor života: Ja sam Božji. Bogu sam dragocjen, ljubi me – izravno mi govori da sam njegov u svojoj Riječi i još izravnije u žrtvi Krista, koji moli za mene, u njegovoj milosnoj prisutnosti u svakom danu mog života; govori samo meni u tišini mojih boli i javno pred svima u sakramentima Crkve.
On se ne stidi zvati mojim Ocem. Ja sam Njegov! Ta činjenica lansira me iznad svih teškoća i udaraca, koji će me sigurno okrznuti, ali neće me dotući jer nisam sam. Bog je sa mnom – veća sigurnost ne postoji. Međutim to nosi sa sobom i odgovornost. Razmotrimo li Isusovu molitvu, jasno je da ljudi za koje se on zauzima trebaju Boga upoznati i svojim ga življenjem proslavljati.
Upoznajući Oca, otkrivamo da on ljubi svijet, zato mi od njega ne bježimo, ali ne vežemo se za njega. Iako očima gledamo njegove ljepote, pogled nam je urastao u vječnost. Gledamo na život u perspektivi vječnosti i ne prodajemo svoje vidike ni za kakva svjetovna zadovoljstva. Iako trpimo udarce svijeta, strpljivo ih podnosimo i ne mogu nas poljuljati jer znamo čiji smo i čiju volju ispunjavamo.
Božja volja nije nešto nejasno ili teško. Posvećenje osobe i svijeta znači jednostavno svjesno biti Božji. Dopustiti mu da djeluje u meni, da preobrazi moju nutrinu i po meni prožima svijet oko mene, moju obitelj, prijatelje, suradnike, moju Crkvu, pa i one koji mi se protive, radošću svog evanđelja.
Neka se proslavlja kako je volja njegova! Vlč. Ivica Cujzek
