Četvrti evanđeoski korak našega korizmenog hoda sažima čitavu povijest čovječanstva – od stvaranja kada se zmija kao simbol zla progurala u svijet, do konačnice u kojoj će se objelodaniti istina o djelima čovjeka, za čije spasenje Božji Sin pristaje biti razapet na križ.
Vječni sraz dobra i zla osnovni je motiv svih ljudskih preokupacija i prožima sve naše drame. Oduvijek su ljudi na razne načine i kroz razne oblike mlađim naraštajima prenosili iskustvo u kojem nije bilo dvojbe što je što. Nije se dovodilo u pitanje hoće li omražena personificirana zla, koja sva proizlaze iz biblijske zmije, biti kažnjena, a likovi koji utjelovljuju dobro nagrađeni.
Nažalost, više nije tako. Zlo se danas umiljava kao nešto bezazleno, pa i atraktivno, uvjeravajući da laž nije degutantna, da tama nije tako strašna, da grijeh nije tako opasan jer „to su samo priče.“ No te priče mogu pretumbati ljestvicu vrijednosti, što je itekako ozbiljno.
Život nije bajka, život su žuljevi i rane, na licu ispisane bore koje pričaju o stvarnim bitkama. Nije život bajka, ali bajke jesu izraz životnog iskustva, škole morala koji je danas na ispitu. Spletom okolnosti, u školama i drugim ustanovama životno svjedočanstvo svedeno je na minimum, a teškoće su i u obiteljima u nemanju vremena ili volje da se razgovara, priča, čita. U tim uvjetima iskustvena mudrost narodnih bajki podređuje se privatnim intervencijama pa nastaju moderne inačice u kojima izostaje izvorna pouka i živa riječ te one postaju samo zabava ili kupovanje vremena.
U takvim pričama, tobože, da se djeca ne izlažu nasilju i ružnoći loših djela, zlo gubi svoje odbojne karakteristike i šulja se kroz šaljive likove, zavodljive sadržaje, marketinške trikove, kroz crtiće i igrice u kojima se omalovažava moć njegove opakosti, štoviše, pričinjava se da je malo zločestoće privlačno i poželjno jer, uostalom, nitko zbog toga neće nastradati.
S druge se strane podcjenjuje vrijednost i snaga dobra koje se prikazuje dosadnjikavim i neizazovnim pa se diskretno briše razlika između dobra i zla. Ipak, najmanji ih jako dobro znaju razgraničiti. Možda bismo mi odrasli trebali više slušati njih koji intuitivno osjećaju da u očijukanju sa zlom ničega simpatičnoga nema.
Na tom tragu, u mnoštvu suvremenih opcija, znajmo se oplemenjivati onim prelijepim kulturalnim izražajima što ih je odnjegovalo kršćanstvo u kojima trijumfira onaj tko se beskompromisno odriče tame, a svojim životnim svjedočanstvom, svojim borama i žuljevima pripovijeda o snazi dobrote i istine. Želimo li da takva svjetlost uđe u naše svakodnevice, moramo stajati na mjestu na kojem svjetla ima. Potražimo ga pred Kristovim raspelom gdje jamačno nikada neće utrnuti.
