Blagdan Svijećnice otkriva snažne Šimunove riječi o djetetu Isusu i njegovoj Majci kojoj, čini mi se, i danas kada promatra ovaj svijet "mač probada dušu", kao i mnogim majkama, ženama i muževima, djeci, Božjim miljenicima kojima se ne da šansa: "Nema šanse da ćeš uspjeti. Nema šanse da ti možeš pobijediti. Nema šanse da se ta bolest može izliječiti. Nema to smisla, zašto trpjeti, tvoja je patnja uzaludna. Nema šanse da ti možeš podignuti dijete. Imati i karijeru i djecu i obitelj. Da se stigneš brinuti i za nemoćne starce i odraditi sve drugo. Jednostavno, nema šanse."
Često se nađe čovjek u grotlu takvih riječi iza kojih, umjesto tri, stavlja jednu točku – i gotovo. Svoju točku. Točku svoje uvrijeđenosti. Svojega ponosa. Svojega odustajanja. Točku sebičnosti u kojoj dalje od sebe ne vidi. Ili možda ne želi vidjeti jer je lakše, jer u predaji nema muke, samo prepuštanje uvjeravanjima da nije naša briga i nije naša stvar.
Danom života Crkva skreće pozornost na kulturu šanse i smisla, nasuprot kulturi ubitačnosti i nebrige, nezainteresiranosti i uzaludnosti. Skreće se pozornost na činjenicu koju svako razumno biće osjeća: Nitko i ništa ne može umanjiti vrijednost i svetost ljudskoga života. Ako netko ne zna gdje to piše, neka pogleda na tri točke koje su raspele ruke i stopala našega Spasitelja. Tu su tri Božje točke za život kojima čovjek nikada neće moći staviti svoju jednu.
Dok nas svijet nagovara na pomisao kako nemamo šanse da se nosimo sa životnim teškoćama, pogledajmo u križ. Tu jasno piše da uvijek ima načina, da nije još gotovo. S Bogom uvijek ima šanse, i zato jest naša briga i jest naša stvar svaki ljudski život, osobito najmanji i najslabiji. Oni su Bogu najbliže, oni će biti naši porotnici na pragu neba. Hvala Bogu što će tada, znajući što znači ne imati šansu, oni Bogu šapnuti: "Daj im šansu."
Ne smijemo nikada odustati od traženja načina da zaštitimo, očuvamo i donesemo život na ovaj svijet za koji je sam Krist dao svoj život. Ponekad je za to potrebno staviti točku na sve nebitno, na događaje, osobe i stvari koje nam izbacuju smisao iz života. Idemo staviti tri točke tamo gdje je teško, tamo gdje nas boli i gdje mislimo da više ne možemo. Prva je slobodno naša. Ali druga, odmah do nje, neka bude točka brata čovjeka koji je tu da se zajedno s nama bori. A treća, ona koja nam govori da Bog uvijek ima zadnju riječ – ne zlo, ne nesreća i problemi, ne ljudi, ne smrt, nego Bog – zadnja točka uvijek je njegova.
Idemo iza svoje sebične točke ostaviti prostora još jednoj za Boga i bližnjega kako bi njihova ljubav našim problemima mogla dopisati svoja čuda. Idemo tako, zajedno, s tri točke vjere, nade i ljubavi zadiviti svijet! Vlč. Ivica Cujzek
