Između tepiha od lišća i pokrivača od znakovite bjeline snijega, studeni nam pred korake donosi blato, a pred oči magle. Naši težaci koji su od zemlje živjeli znaju što znači na škornjima nositi blato ili zagreznuti kolima u polju. Ali kroz tu muku usvojili su svoje geslo: zagledanost u križ kada su noge teške i usmjerenost jednih na druge kada su kola u blatu. Jednostavno živeći, znali su da je prepoznavanje Boga smješteno u međuljudske odnose. Kako je dirljivo i dostojanstveno to poistovjećivanje Boga s čovjekom kada sam Krist kaže: „Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste.“
Danas je svijet uglavnom popločen, a nerijetko su takvi, zabetonirani, i naši odnosi u kojima manjka prirodnosti, iskrenosti, empatije i altruizma. Prostore krase umjetna svjetla od kojih se ne vide zvijezde, umjetni pločnici od kojih se ne osjeća tlo pod nogama, umjetni razgovori u kojima se ne čuje glas i ne vidi lice, a pravi život ostaje u magli nepovjerenja. Poput tih umjetnih stvarnosti, kao da je i čovjek postao lako zamjenjiv. Nitko više nikoga ne treba, svi sve mogu sami, od naručivanja hrane, pa do odgajanja djece. Trebamo li onda Boga i nebesko kraljevstvo ili ćemo ga zamijeniti umjetnima koje u tvrdoći srca sami gradimo?
Čovjek bi i nebo zazidao da na njega objesi trofeje svoje samodostatnosti. Što znači s takve visine moliti dođi kraljevstvo Tvoje kad je Bog svoje kraljevstvo spustio na zemlju. U svijet od kojega smo napravili štalu u kojoj se nije ustručavao roditi, u blato u koje se nije libio zagaziti, među ljude kojima se nije štedio služiti, pred malene koje se nije sramio voljeti i za koje se nije plašio umrijeti. Takav je Kralj svega stvorenja.
Ako tu dolje, među prosjacima naše pažnje, među gladnima ljudskosti i žednima dobrote njegovu blizinu ne prepoznamo, nećemo ga naći ni ako sav svijet okrenemo. Ne uklonimo li letargičnu udobnost materijalizma i egoizma, nećemo moći odgovoriti na njegov poziv da pružimo ruku nade svijetu koji glibi u lažnim kraljevstvima. Ne razbijemo li hladan beton oko srca, nećemo doprijeti do čovjeka koji je izmoren bježanjem od svojih korijena u maglu individualizma. U tjeskobu koju širi neki sumnjiv moral, neka čudna glazba i umjetnost, zabava koja se nadahnjuje psovkom i uvredama, neka drska kultura puna prepucavanja i licemjerja.
Pozvani smo iznenaditi taj svijet dobrotom srca i pokazati mu da treba Boga i čovjeka, pokazati mu snagu zajedništva i ljepotu Krista Kralja čija je najdragocjenija kruna radostan kršćanin - onaj koji se, poput svoga Kralja, ne stidi biti ubog i ne plaši zaprljati ruke u izgradnji Božjega kraljevstva.
