O svetkovini Krista Kralja kojom završava liturgijska godina vraća mi se pitanje: Što smo napravili? Što smo učinili da se približimo svetosti koja nam otvara Gospodinovo Srce da se na nj oslonimo u svojim patnjama. I stalno mi se vraća opomena sv. Male Terezije: "Evo, opet ste skrenuli s maloga puta!"
Patimo na putu, ponekad neizdrživo kada se suočimo s teškoćama, i vlastitima i tuđima. A što činimo? Jedna je godina prošla – koliko smo se zauzeli da se raščisti zlo koje nas zastrašuje i odvlači od maloga puta? Koliko smo pred zlom zažmirili u nečinjenju, a koliko smo volje imali pogledati mu u oči i ne dopustiti da nas nepravda, licemjerje, sebičnost, bilo u nama, bilo u našim obiteljima i Crkvi, vodi u pakao?
Koliko smo hrabrosti imali izložiti se, pa i pod cijenu još veće patnje, i živjeti evanđeoski? A to ne znači uzmaknuti pred problemima, zbog vlastitog mira, nego rješavati ih s pouzdanjem u Božju ljubav – koja je pravednost i istina.
Mala Terezija ispričala je priču o velikom gospodinu koji je naumio izgraditi crkvu. Zabranio je podanicima davati i najmanju milostinju u tu svrhu jer je jedino on htio imati tu slavu. Jedna siromašna starica, vidjevši konje koji su prenosili kamenje kako se jedva uspinju na brežuljak, pomisli: Zabranjeno je dati novac, no ipak ću nešto učiniti da Bog bude zadovoljan. Posljednjim novcem kupila je svežanj sijena da nahrani konje.
Kad je crkva bila dovršena, gospodin je htio proslaviti posvetu i naredio u kamen urezati svoje ime i ime svoje obitelji u znak besmrtnog svjedočanstva svoje darežljivosti kojom je radio za Boga. Ali gle! Sutradan je njegovo ime izbrisano, a na njegovu mjestu napisano ime neke nepoznate žene. Gospodin, bijesan, dade iznova u više navrata napisati svoje ime, ali uvijek se isto čudo dogodilo. Bilo je to ime žene koja je uistinu radila za Boga, a ne za svoju slavu.
Podsjeća to na evanđeoske riječi ove nedjelje u kojima Krist dolazi u slavi. Na kraju vremena poziva pravednike u kraljevstvo za koje su radili, pripravljeno onima koji su k njemu dolazili – skrivenom u slabima, malima, gladnima, poniženima… Predivan zvuk imena urezanih u ljubav Božju!
No On i briše imena onih koji su upisivali i častili sebe, a u sebeljublju zanemarivali i omalovažavali druge, i u njima Boga. Onima koji su prali ruke i šutjeli kaže: "Odlazite od mene, prokleti." Beskrajno je tužan zvuk tih imena.
Ostaje pitanje: Što smo mi napravili? Hoće li na kraju ove godine naše ime biti izbrisano? Možda se sad to ne čini važno. Ali posljedica je "muka vječna". Zato se trgnimo. Pred Boga ne dolazimo samo na kraju života. Nego sada, u svakoj maloj gesti koju učinimo. Ili ne učinimo. Kojom graviramo svoje ime. Gdje? Vlč. Ivica Cujzek
