Isusove priče iz Evanđelja imaju nešto zajedničko što mnogo govori o njihovu autoru: jednostavne su. Ne zato što im je cilj razumljivost pouke, nego zato što je jednostavnost odraz Njegove ljepote.
Ta ljepota neodgodiv je poziv na nasljedovanje jer osjećamo oko sebe toliko zagušljivosti od kompliciranja koje je plod taštine. Moderan čovjek misli da će s mnogo učenih riječi i zamršenih postupaka steći ugled, divljenje, uspjeh. Možda trenutan i prolazan, ali zatrpan otpadom proračunatosti.
Jednostavnost je svježa i prozračna, čista, jer jednostavna je iskrenost. Plemenitost je jednostavna, kao i skromnost, vjernost, odlučnost. Pogledajmo to na primjeru prispodobe o kraljevstvu nebeskom. Očekivalo bi se da je to nešto nedohvatljivo i neshvatljivo, a Isus ga opisuje tako jednostavno, kao blago skriveno na njivi: "čovjek ga pronađe, sakrije, sav radostan ode, proda sve što ima i kupi tu njivu."
Ništa se tu ne komplicira, nema prenapuhanog umovanja, spektakularnog okruženja, nema prostora za nerazumnosti nespojive sa stvarnim životom. Radi se o čovjekovoj svakodnevici – to je ta njiva na koju on svaki dan ide, to je blago kraj kojega prolazi, skriveno u bližnjima, u njegovu poslu, njegovim navikama.
Nema tu neuništivih i neranjivih supermena nadljudskih sposobnosti koji se svojim moćima uzdižu iznad prosječnih ljudi. Naprotiv, u Isusovim prispodobama, kao i u njegovoj osobnosti, iščitavamo jednostavnost kao najodličniji argument koji pobija sve zapreke i otkriva ljepotu koju svaki čovjek može dohvatiti i ostvariti.
Novovjeki superheroji uvijek su u središtu pozornosti. Skreću pozornost na sebe i ljude čine slabima, ovisnima o sebi, što je suprotno od Isusovih samozatajnih junaka: trgovac koji je našao biser, žena koja mijesi kruh, zemljoradnik koji sije gorušicu… sasvim obični ribari, grešnici, siromasi, radnici, i među njima svatko od nas tko ne ignorira, nego daje sve za Božji poziv na hrabar život u realnosti.
To nam govori da pred Bogom nema superiornih elita i nadmoćnih nadljudi, ima samo ljudi – koji nisu savršeni, ali pozvani jesu na savršenost, na svetost.
A svetost, pratimo li Isusove primjere, počiva na jednostavnosti. Na tome da si jednostavno dobar. I ne gruntaš je li to tebi korisno, ugodno, bezbolno, jeftino ili skupo. Svetost je da si jednostavno, poput Isusa i zbog njega, bez kalkuliranja, dobar – i kad se prilika pruža i kad ju treba mukotrpno stvarati.
To je jednostavnost koja nije laka kako se ponekad čini, koja nije naivnost ili površnost kako ju popularna kultura prikazuje. Nego je odlika istinske ljudske i duhovne zrelosti. Plod je poniznog služenja i posljedica povjerenja u Boga. Koji ne traži supermena. Traži čovjeka. Vlč. Ivica Cujzek
