Dragi čitatelji, imate li naviku proslaviti svake godine datum svog krštenja? To pitanje zadire mnogo dublje od matematičkih izračuna i provjere pamćenja.
To je odjek Evanđelja 21. nedjelje kroz godinu gdje Isus pita učenike: "Što vi kažete, tko sam ja?" A nakon Petrova odgovora kaže: "Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj…" dajući mu i identitet i dostojanstvo i ono u čemu se čovjek osjeća vrijednim – poslanje. Za Petra to je poslanje "Stijene" na kojoj će Krist sagraditi svoju Crkvu.
Posebno bih želio naglasiti njegove riječi "Blago tebi", jer i ti imaš Oca. Lijepa anegdota govori o tome kako je dječačić svim silama želio pomaknuti vazu. Njegov je otac promatrao kako se muči i na kraju, žalostan, odustaje. Tada ga je upitao je li učinio sve što je u njegovim moćima da pomakne vazu. Dječak je potišten odgovorio potvrdno, a otac mu je blago objasnio: "Nisi baš sve. Nisi tražio mene da ti pomognem."
Blago tebi, kćeri Božja, sine Božji, jer imaš Oca koji je na nebesima. Nisi sam. Ne moraš sam. Imaš Tatu koji jedva čeka da ti pomogne, da ti dade svoju snagu, svoj život, Tatu koji bi dao sve za tebe. Ne oklijevaj, baci mu se u naručje prema kojem su ti vrata širom otvorena u sakramentu krštenja. Zato je važno spominjati se toga dana.
Jedna legenda kaže da je krštendan "blagdan poleta anđela", dan kada su naši anđeli od Oca dobili krila i poletjeli nam ususret da nam pomažu pronaći Njegov zagrljaj – i kad prođe vrijeme, i kad se izgubimo u svojim "važnim" brigama i tvrdoglavostima. Ne bi li bilo lijepo i tada svojim anđelima dati malo poleta? Obnoviti odluku da se odričemo svega zla, svih obmana, neiskrenosti i napuštanja onoga u što smo povjerovali.
A povjerovali smo u Boga Oca svemogućega, u Isusa Krista Sina njegova i u Duha Svetoga životvorca. U njihovu ljubav – koja se mora vidjeti u našim odnosima: u izgradnji Crkve. Naše djelovanje, tj. služenje na tom planu ljudskosti, to je i naš osobni odgovor na Isusovo pitanje tko je nama on.
Gledajući u Presvetom Trojstvu što znači biti ljubljen, uviđamo da to znači stati uz drugoga i ne odustati od njega. Otvoriti mu komadić neba u svom srcu i priznati da trebamo jedni druge. Trebamo si međusobno uzdizati otežale poglede prema nebu odakle dolazi sigurnost da postoji netko tko nas doživljava. Netko tko razumije i poštuje. I tko nas neće napustiti ni kada smo slabi i jadni, kada su nam jedina svježina suze koje poplavljuju srce.
Otac nas i tada bezuvjetno voli. Bez buke, bez očekivanja, jednostavno i potpuno voli. Jer smo mu dragocjeni, a ne jer smo uspješni i popularni. Ne jer je sve dobro, nego i kad ništa nije dobro, svejedno smo mu vrijedni jer smo njegovi. Vlč. Ivica Cujzek
