Poslovica kaže da odijelo ne čini čovjeka, ali čini gospodina. A kada fokus s vanjštine usmjerimo prema duši, što bi to trebao odjenuti da bi čovjek odisao gospodskim stavom – poštovanjem i pristojnošću, pouzdanjem, čestitošću?
Izvana svi smo različiti, originalni, neponovljivi, svjedočeći čudesnu moć i ljepotu našeg Stvoritelja na čiju smo sliku stvoreni – baš takvi kakvi jesmo – njemu neizmjerno vrijedni sa svim svojim jedinstvenim obilježjima. Ljudi su ih nazvali manama. Rekao bih da su te mane u Božjim očima mjesta u koja je on najviše "zaljubljen" jer u njima kao da govori: "Vidiš, baš takvoga sam te želio, baš takav mi se sviđaš jer si poseban, jer nitko nije kao ti, jer si moj."
Možemo mi koristiti razne pripravke koji će nas učiniti dopadljivima, mirišljavima, možemo oblačiti odjeću koja će dati do znanja koliko smo imućni, čime se bavimo, koliko smo ekscentrični. Možemo potrošiti tisuće eura na estetske tretmane, tetovaže, nakit, na dokazivanje moći, na praćenje trendova… Ponekad se pitam, promatrajući kulturu koja stavlja naglasak na sve to površno i gledajući u što čovjek umata svoje tijelo, što je često odraz nepoštovanja prema sebi, kome se želi dopasti? Koga zadiviti?
Premalo se danas čuje o ljepoti čednosti, i odijevanja i vladanja, a čednost ne započinje na koži, nego duboko ispod kože, tamo gdje smo svi, bez obzira na to što na sebe stavljamo, (samo) ljudi. Čednost započinje u spoznaji i odluci što smo i čiji smo. Zato će mnogo važnije od izvanjskog odijela biti kako ćemo odjenuti dušu da sva naša osobnost doista odiše ljudskošću.
Ova nas uvodna misao vodi na trag evanđelja iduće nedjelje gdje Gospodin opisuje jedno dušino odijelo koje ne čini bogataša ni gospodina, ali čini, itekako, junaka koji se ne trsi zadiviti svijet zaluđen prolaznim novcem, užitkom i slavom, nego ima odvažnosti zadiviti sebe kraljevstvom nebeskim.
Tri prispodobe – o kukolju ubačenom među dobro sjeme, o gorušičinu zrnu i kvascu – pletu platno strpljivosti. Ono se plete stavom sijača koji se mora prignuti k zemlji, na koljena, znajući da ne ovisi njegov rad samo o njemu, nego i o suncu i kiši koju daje Bog. Marljivošću žene koja mijesi kruh i ne plaši se žuljeva. I velikodušnošću sićušnog zrna gorušice koje razvija svoje grane dajući nesebično gnijezdo pticama – koje nisu njezine, koje su slobodne, veli Isus "nebeske".
Tako se oblači odijelo strpljivosti. U molitvi i radu i u nesebičnoj ljubavi. To je odijelo junaka – prijatelja koji sluša, radnika koji ne odustaje, majke koja se ne predaje, oca koji se moli, mladića i djevojke koji ne padaju pod utjecaj nerazumne mode… To je odijelo nebesnika koje i pod pritiscima svijeta sjaji neizbrisivom nadom. Vlč. Ivica Cujzek
