Na početku korizme odzvanjaju riječi koje svećenik izgovara prilikom pepeljenja: "Obrati se i vjeruj Evanđelju" ili "Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah vratiti." Oba izraza pomažu nam razvijati duh pokore, poniznosti i žrtve, neophodan da priprava za Uskrs bude plodonosna, a u modernom svijetu često potiskivan.
Pokoriti se, poniziti, žrtvovati, sve teške riječi, sve riječi koje nisu privlačne, sve riječi koje traže posvećenost i oduzimaju vrijeme, ali Crkva inzistira da im se približimo jer bez njih nema rasta u vjeri. Možda ih suvremenom čovjeku nije lako prihvatiti, ali jednom kad ih usvoji, o, neizmjernog li izvora mira i sreće!
Također, poziv "obrati se" i "sjeti se" oporo zvuči, osobito u novije doba u kojem kratkoročan bljesak informacija zamjenjuje slojevitost sjećanja, a poruka se prenosi i prima vizualnim, slikovnim, sve manje auditivnim medijima. Slušanje, ili čitanje, zahtijeva vrijeme, zahtjeva napor.
Crkva je toga svjesna, ali ne odustaje od izvornoga poziva i ne prilagođava se letimičnom duhu vremena zato što zna da nikoji napredak, nikoji novitet, nikoja slika ne može zamijeniti stvarni i istinski susret s Gospodinom od kojega vjernik živi.
U kontekstu Evanđelja 1. korizmene nedjelje u kojem čitamo kako đavao pokušava Isusa odvojiti od njegova poslanja, služeći se upravo đavolskim smicalicama, pitam se kako đavao danas čovjeka pokušava odvojiti od zajedništva s Bogom.
Nije on malouman. Neće on danas situ čovjeku nuditi kruh da ga namami u svoju stupicu i strovali u ponor grijeha, ali okomit će se sigurno na čovjekovo vrijeme. Zaokupirat će ga bilo čime, makar dokolicom, ili preuzetnošću, posesivnošću, pohlepom, samo da ne misli na pokoru, na žrtvu, na Boga, samo da ne stigne na misu, ni u nedjelju, a kamoli na svagdan, samo da preskoči molitvu, samo da ne razmatra evanđelje, samo da ne sudjeluje u životu svoje župe. Čovjeku je danas vrijeme dragocjeno. Zbog pritiska silnih obaveza i očekivanja, tako ga malo ima za sebe. Izvrsna prilika đavlu da nas uvjeri kako vrijeme za Boga i bližnjega nije vrijeme za nas!
Osim toga, on će, sigurno, vrebati čovjekovo sjećanje. Dat će sve od sebe da nas uvjeri kako smo mi vladari svojih života, svojega tijela, svojih postupaka i ne treba nam nitko drugi govoriti što trebamo činiti. Kakva bezočna zamka! Jer zaboravljamo tko je čovjek, a tko je Bog, zaboravljamo da nismo oduvijek i nećemo biti tu zauvijek, zaboravljamo odakle nam sve što imamo, zaboravljamo tko nas ljubi, gdje smo i kamo idemo, čemu se nadamo, što sa sobom nosimo...
Svaki naš zaborav ogroman je poen za neprijatelja ljudskih duša. Ne dajmo mu svoje vrijeme i ne dajmo mu svoje sjećanje! Vlč. Ivica Cujzek
