Ovih dana Crkva zahvaljuje za Božja dobročinstva na tragu evanđeoskog ulomka koji nudi promišljanje o ozdravljenju desetorice gubavaca od kojih se samo jedan vratio zahvaliti. Isusov hod zemljom obilježen je mnogim izvanrednostima kojima je usrećivao ljude, mnogim čudima kojima se divimo listajući Evanđelja u kojima ih je zapisano oko 35, no evanđelist Ivan piše da je Isus učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana, i Matej piše da je izgnao još mnoge zloduhe i mnoge ozdravio od raznih bolesti.
Je li hod zemljom današnjih ljudi lišen takve čudesnosti? Je li, možda, Bogu dosadila ljudska nezahvalnost? Ili je razlog našeg osjećaja praznine Božjega dodira u našim životima u tome što mi pokraj nebrojenih čuda prolazimo ne osvrćući se na njih? Kao u nekakvom bunilu nezahvalnosti u kojem nezasitno tražimo više, a ne nalazimo drugo osim nezadovoljstva u kojem se mučimo.
U evanđeoskoj situaciji Isus pita gdje su ostala devetorica, a tome koji gaji osjećaj zahvalnosti daje još, još neizmjerno više od trenutnog ozdravljenja. Kaže mu: "Tvoja te vjera spasila!" Osnovni sastojak za pravo pravcato čudo za tog sretnika bila je, dakle, zahvalnost pridodana vjeri.
To me podsjetilo na jednog dječaka koji je napisao ovaj zanimljiv recept: "1 šeflja ljubavi, 3 žličice dobrote, 2 protvana obitelji, 10 boca zagrljaja, 1 lonac pomirenja. Staviti sve u mikser, naliti u bocu. To je dupli recept za sreću!" Pročitao sam ga negdje na internetu i urezao mi se u sjećanje jer zaista je tako jednostavno, a tako čudesno, živjeti sretno.
To je i Božja želja za čovjeka. Isus kaže: "To sam vam govorio da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna", i moli, "da imaju puninu moje radosti u sebi". Isus nije činio čuda da se nekome dokaže, da nekoga pridobije, da sebi priskrbi potvrdu ili čast. On ne skuplja zahvalnice. Zato u euharistijskoj liturgiji molimo: "Tebi nije naša hvala potrebna, ali je tvoj dar što smo ti zahvalni; po našim hvalospjevima ti ne bivaš veći nego mi stječemo milost spasenja." Hvala ne treba Bogu, nego čovjeku jer to je jedan od nezamjenjivih sastojaka za sreću.
Zahvalnost je stil života sretnih ljudi. Bez obzira u kojim se okolnostima nalaze i s kakvim se teškoćama susreću, zahvalnost je uvijek izbor koji otvara ljudsku dušu da primi još više čuda koja su posvuda oko nas i u nama. Ne znam ni jednog nesretnog sveca. Nikad nisam čuo da je ijedan mučenik bio nesretan. Koja je njihova tajna? Mislim da ju je najbolje izrazio sv. Padre Pio: "Samo jedno moraš tražiti od Gospodina – da ga voliš. Za sve ostalo, samo mu zahvaljuj."
Tajna je u zahvalnosti. Ona otvara naša srca da možemo više primati, a Gospodin nam želi dati sve. Vlč. Ivica Cujzek
