Ulomak evanđelja prepoznatljiv po Zakeju, čovjeku koji je silno želio vidjeti tko je Isus, približava nas svetkovini Svih svetih – onih koji gledaju Božje lice. Ne samo ova nedjelja, nego sav ljudski život uvodi nas u tu tako dragu proslavu svetosti.
Iz iskustva molitve i susretanja s Božjom riječi te iz iskustva ljubavi smijemo reći da je Božja najveća želja čovjekova svetost. Svatko tko voli, čezne biti blizu voljenoga. Zato je najljepšu, upravo svetu želju imao Zakej: vidjeti Isusa. Budući da to nije mogao jer bio je nizak, popeo se na drvo. Kada ga je Isus ugledao, rekao mu je znakovito: "Zakeju, žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući".
U nesigurnosti što točno znači svetost, slično poput Zakeja, danas se ljudi veru mislima visoko iznad stvarnosti i drugih ljudi, ali Gospodin i nas spušta na zemlju i ulazi u naše svakodnevice. Tu, a ne negdje visoko ili svisoka, gleda se Isusa. U realnosti naših briga, i radosti i muka, pogled nam se susreće s njegovim, i onda se prelijeva na sve oko nas.
Tu u najintimnijem susretu s Isusom nalazi se svetost. Ona je milost, koja se ne događa nakon smrti, nego kada se čovjek, spreman na služenje, odvaži sići iz svojih oholih visina. Ona se ne sastoji od velikih, malom čovjeku nedostupnih djela, nego od najmanjih trenutaka poniznosti u kojima nam ususret dolazi Bog.
Na tom tragu vjerojatno se i vi, dragi čitatelji, sjećate kako su nekada ljudi sve u čemu su prepoznali Boga običavali zvati svetim. Tako su postojale svete pjesme i slike, voda, mjesta, ruke... Danas imamo samo zlatne ruke, nabožne pjesme, slike vjerske tematike, duhovno-religioznu književnost, blagoslovljenu vodu, sakralne objekte... Sveta je u razgovornom jeziku, čak i od sakramenata Crkve, ostala još samo misa (makar i to sve rjeđe čujemo), uz pokojeg čovjeka za kojega se tek nakon beatifikacije smije službeno reći da je svet.
Teološki, dakako, suvremeno je nazivlje ispravnije, no zakompliciralo je i zasjenilo vrlo jednostavan i jasan Božji poziv – živjeti sveto. S najvećim poštovanjem sjećamo se divnih ljudi koje smo poznavali i voljeli, koji su nas učili kako se sveto živi i kako se prema svetome odnosi. Nisu oni snizivali kriterije svetosti, nego su svetost prizemljivali da bi je mogli živjeti.
Što bismo sve dali samo da ih možemo još jednom vidjeti, da možemo čuti njihove svete riječi, dodirnuti njihove svete ruke... Daj Bože da s jednakim žarom ne želimo izgubiti taj osjećaj za sveto u svojim svakodnevicama kako bi se i u našem vremenu moglo čuti da sveti ljudi i među nama postoje. Svima njima koji su svojom dobrotom i služenjem ispunjavali Božju želju na zemlji, dobri Bog neka ispuni čežnju gledanja njegova lica u nebu! Vlč. Ivica Cujzek
