Naslovna misao sv. Augustina približava nas tako miloj i dirljivoj proslavi Boga u svima onima, znanima i neznanima, koji su za života prepoznali i učinili ključni korak prema konačnom cilju života - svetosti. Taj korak Crkva nam predstavlja u evanđelju nedjelje koja Sesvetima prethodi, gdje slušamo kako je čovjeku koji je shvaćao najveću zapovijed – zapovijed ljubavi, Gospodin kazao: "Nisi daleko od kraljevstva Božjega!"
Vjerujem da bi svaki vjernik bio počašćen kada bi se mogao s tim riječima poistovjetiti, stoga je pred nama izvrsna prilika da odmjerimo koliko smo mi blizu svrsi svoga života, bez obzira zovemo li ju kraljevstvom Božjim ili kraljicom ljudskih želja – ljubavlju, jer razumijevanje kraljevstva Božjega razumijevanje je ljubavi i obrnuto.
Neupitno je da je kraljevstvo nebesko stvarnost koja ne započinje čovjekovom smrću, nego čovjekovom ljubavlju koja je odgovor na ljubav Božju. No kako onda tumačiti činjenicu koju je objavila Ana Frank u ime svih nas koji iste osjećaje s njom dijelimo: "Mrtvi ljudi dobivaju više cvijeća od živih", odobravajući njeno prodorno obrazloženje, "jer je kajanje jače od zahvalnosti."
Uzaludno je nama, malim ljudima, razglabati zašto svijet tako funkcionira, zašto i mi sami gubimo vrijeme i snagu, zdravlje i živce na stvarnosti koje rezultiraju kajanjem i zašto ne slažemo pametnije mozaik svoga života pa njegovu vrijednost uviđamo kasno, tek kada se od njega otkine onaj dio koji je uljepšavao naš put prema svetosti. Hvala Bogu što još imamo vremena to promijeniti!
U tom duhu dobro se često, a ne tek prigodno, sjetiti riječi otriježnjujuće pjesme: "Za života, brate, za života!" Pogotovo u danima kada odajemo duboko poštovanje onima koji su ostavili čudesan trag ljepote i smisla u našim životima, a sada, vjerujemo, po našim molitvama i Božjoj dobroti, ostavljaju neizbrisiv trag u nebu.
Ukrašavajući njihova zemaljska počivališta, ne propustimo urediti i svoja srca kako bi bila dostojna počivališta žive uspomene na njihovu ljubav. Ona živi u našoj zahvalnosti koja se ne očituje u suzama žaljenja, nego u iskazivanju poštovanja i onima čija srca još kucaju uz nas, a ne znamo kada će ih Gospodin poput cvijeta ubrati da svojom dobrotom namirišu i svojom svetošću upotpune njegov vječni dom.
Ne dolazi se tamo smrću, nego životom na tragu svetih! Zato dok se nadamo i molimo da našim najmilijima s druge strane neba dobri Bog podari vječni mir, ne propustimo se mi, za koje se oni pred licem Svevišnjega zauzimaju, izboriti da im pogled na naše živote taj mir ne pokvari. Njihova radost ovisi i o našem svjedočanstvu onoga što su nas učili, a to je, prije svega, ljubiti Boga i bližnjega svoga!
