Isusov boravak u Martinu i Marijinu domu, kada je pohvalio Mariju koja je sjela do njegovih nogu kako bi ga slušala da je izabrala bolji dio od sestre koja se sva dala u posluživanje, podsjetio me na poznate stihove Nikole Šopa. U pjesmi "Poziv dragom Isusu" on promišlja o čemu bi Isusu pričao kada bi došao u njegov stan. Što reći Isusu? Kako se ponašati? Bismo li išta promijenili u svom postupanju kad bismo bili svjesni njegove stvarne prisutnosti u našim svakodnevicama?
Važno je, prije svega, osvijestiti si to da on je stvarno prisutan i riješiti se osjećaja da je molitva iluzija, trik ili monolog. Molitva je stvaran susret, razgovor sa stvarnom osobom, a razgovor se sastoji i od slušanja, ne samo od govorenja. Možda gubimo osjećaj da je Isus prisutan i u našim stanovima zato što, poput Marte, preuzimamo riječ i ne damo njemu da dođe do riječi. Možda smo tako glasni u svojim molitvama skretanjem pozornosti na sebe, na svoje želje i potrebe, da ne dopuštamo drugome da se izrazi. Ako je tako, jasno je zašto Boga ne doživljavamo kao osobu, najbliskiju, najprisutniju u svim našim usponima i padovima.
Zato što Bog nije odsutan i dalek, nego prisan, još jedan važan poticaj izvire iz ove evanđeoske situacije. Primjećujemo da Isus Martu ne kori kako joj posao ne valja, kako njezina marljivost nije vrijedna, nego joj skreće pozornost na to da nije dobro posložila prioritete jer nešto joj nedostaje. Osobito u našim užurbanim svakodnevicama u kojima je zbog brojnih obaveza sve manje vremena za prave vrijednosti, dobro je zapitati se što je važnije, što je veće, što je prvo, što je voljenije – i podignuti ljestvicu.
Bog svojim kćerima i sinovima nije namijenio život robota koji ne misli, ne osjeća, ne voli, ne razumije... Svojim prijateljima Bog ne nameće etikete perfekcionizma, nepogrešivosti, efikasnosti... On ne očekuje savršeno odrađen posao, nego očekuje društvo. I u tom smislu trebamo podignuti ljestvicu, odnosno postati svjesni svojega dostojanstva, svoje vrijednosti, i držati do sebe.
Božja je želja da čovjek voli sebe, doduše, ne narcisoidno i umišljeno, ne misleći da on najbolje zna pa i Boga poučava kako treba spasiti svijet, nego sa svjesnošću da ga Bog voli. Zato, Božji čovječe, ne pristaj baš na sve što se u svijetu nudi, ne prihvaćaj baš svaku opciju, ne vjeruj da treba sve probati, ne misli da moraš biti savršen.
Primjećuješ li sličnost riječi robot i robovati? Ti ne robuj ni strastima ni stvarima ni ljudima ni poslovima! Ne daj se pokolebati ni omalovažiti u svojoj ljudskosti, nego podigni letvicu u životu kako bi izabirao bolji dio. Podigni je do Božjih nogu i druži se s njim, slušaj što je on za tebe osmislio i učinio, i vjeruj mu. Vlč. Ivica Cujzek