U Božjoj riječi treće korizmene nedjelje čitamo o Isusovu susretu sa Samarijankom koji nas vodi u duboka teološka promišljanja iz kojih izvire svakome blizak rasplet. Susret se zbio kraj zdenca, kamo žena nerado dolazi, a iz razgovora s Isusom otkrivamo zašto. Opterećena je načinom svog života, krivim izborima i odlukama. Shrvana grijehom, izranjena, izmorena, izbjegava susrete s ljudima jer nije joj ugodan njihov pogled, zato dolazi po vodu kad nitko drugi ne dolazi, u podne, po najvećoj žezi.
Ali Gospodin je tamo! Nenadano, ko da nema drugoga posla, ko da ništa drugo nije važno. Možda ne slučajno – baš o šestoj uri, u isto vrijeme kada će on biti raspet. Unatoč svim zaprekama, običajima i predrasudama, Gospodin je tu, i kao da čeka samo nju, koja to ne zaslužuje. U njegovu čekanju trebao bi svatko prepoznati Božji poziv, a u koracima te žene, koja ne želi ići među ljude ali mora, trebao bi svatko prepoznati svoje korake.
Nemam volje ići na posao, u crkvu, u društvo, ili doma, jer je teško, nitko ne razumije, ljudi me osuđuju, omalovažavaju, gledaju svisoka, lažu i zlu se priklanjaju; ili možda jer su naporni, nisu dobri, pametni i vrijedni kao ja; možda jer ne mogu oprostiti, a moram; možda jer sam pogriješio, a ne želim priznati; jer sam tvrdoglav i sebičan ili jer se bojim da će me povrijediti… Toliko je razmaženih, nevažnih prolaznosti zbog kojih čovjek gubi radost, volju, samoga sebe i život, a ne može si pomoći.
Netko može! U našim mukama i nas Gospodin čeka, i ne samo to, nego i traži nešto! Obično se mi njemu obraćamo sa svojim traženjima, ali sada on nešto traži. "Daj mi piti!" veli Samarijanki. Ništa se ne traži od čovjeka od kojega se ništa ne može očekivati. A Gospodin treba mene. To može značiti samo jedno: Ja sam mu vrijedan. On me poštuje!
To je "voda živa" koju je žena primila od Isusa – primila je njega u svom životu, s njime smisao i dostojanstvo, snagu da bude njegova, hrabrost da za njega svjedoči, što ona čini ne bojeći se više, ne kalkulirajući, idući prema drugima iskreno i čisto u milosti Božjoj.
Lijepo je znati da si voljen, ali sasvim je nova razina osjetiti da si potreban, da tvoj trud i žrtva ima smisla i netko ju poštuje. Pa i onda kada padaš daleko od Boga, njemu si jednako vrijedan. U isto vrijeme, o šestoj uri, odnosno u dvanaest Velikoga petka, on će to potvrditi.
Nije li već pet do dvanaest u našim životima? Kad bismo znali da Isus i nas čeka tamo gdje nam je teško, gdje boli, gdje se bojimo, gdje smo pali, da nas opravda, očisti i podigne, da osmisli naš život "u duhu i istini" koju ništa i nitko ne može poljuljati, ne bismo čekali više ni sekunde. Dali bismo mu sada svoj život da zauvijek primimo njegov. Vlč. Ivica Cujzek
