Kako Isus izgleda? Kakve su mu boje oči? Zašto se na slikama prikazuje s bradom i dužom kosom? Relikvije, poput Torinskoga platna, naznačuju crte njegova lica, kao i najstarije slike kršćanske tradicije, koje su, doduše, nastajale po ikonografskim modelima, grčkom ili bizantskom, ali su vremenski blizu Isusovim suvremenicima koji su znali kako on izgleda pa ih možemo uzimati kao umirujuće za svoju znatiželju.
Svi bismo htjeli vidjeti Isusa, odškrinuti vrata neba i vidjeti mu lice, čuti mu glas, čuti o čemu se razgovara u nebu, otkriti što je to što je, prema sv. Pavlu, Bog pripravio onima koji ga ljube, a na zemlji oko ne može vidjeti i uho ne može čuti.
Kako doznajemo iz Knjige izlaska, kada je Mojsije želio vidjeti Boga, rekao mu je Bog da ne može čovjek njega vidjeti i na životu ostati. On zna, a mi naslućujemo da je to zato što je Božja ljepota toliko iznad svih ljudskih očekivanja i mogućnosti, i toliko iznad tjelesnih dimenzija i mentalnih sposobnosti da bi ih čovjek morao napustiti, morao bi umrijeti od ljepote koju njegove oči i um ne mogu izdržati.
Postoji li ipak način kako se vrata neba mogu odškrinuti? Apostoli Petar, Ivan i Jakov to su doživjeli, a o iskustvu njihova viđenja Isusove slave evanđelje 2. korizmene nedjelje govori da to je bilo toliko lijepo da se nisu više željeli vratiti u svijet. Željeli su ostati na Taboru. No, prije nego što se to ostvari, pred njima je zadaća da nebo odškrinu ljudima na zemlji.
Apostoli su tada čuli Božji glas: "Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!" Njega slušati – to znači otkrivati slavu Božju na zemlji. A njegov govor jasan je i može se preživjeti. Neće umrijeti nitko tko čašom vode napoji brata ili sestru. Neće nikome kruna pasti s glave ako čini djela milosrđa, duhovna i tjelesna, kako ih prema Isusovim riječima njeguje Crkva. To znači otkrivati lice Božje. Ali ono se ne vidi zureći u svoju ugodnost i komotnost. Ono se vidi prilazeći malenima, potrebitima, siromašnima i odbačenima, bolesnima, gleda se i grli služeći slabima, prezrenima, zaboravljenima.
Dragi čitatelji, ne znam sto posto, ali prilično sam siguran da je upravo to tema o kojoj se razgovara u nebu među svetima. Mislim da se tamo jako lijepo govori o čovjeku koji se trudi u svijetu oko sebe otkrivati slavu lica Božjega odričući se sebičnosti, svega čega bi se pred beskrajnim sjajem Isusovih očiju stidio, i žrtvujući se za dolazak njegova kraljevstva u srce svakoga čovjeka.
Zamislite, jednom kada dođe čas da se otpremimo pred lice našega Gospodina, kako bi bilo od njega čuti da se lijepo o nama u nebu govorilo. Nije li to vrijedno i strpljenja i trpljenja u ovom tako kratkom "izletu" na zemlji? Vlč. Ivica Cujzek
