Nakon Svih svetih, nedjeljna čitanja ističu dvije zapovijedi ljubavi od kojih nema veće i koje vode blizu kraljevstva Božjega, blizu svetosti. Prilika je to da si osvijestimo što to znači za naš život i kako sebe ravnati na taj put za nebo koji je smisao života.
Dobro znamo da njime kroče ljudi koji žive iz dana u dan u vjeri, nadi i ljubavi Božjoj. Lijepo kaže papa Franjo da su sveci iznenađenje jer njihov život poziva na izlazak iz mirne i otupljujuće osrednjosti; i podsjeća na "svetost iz susjedstva" misleći da to nisu samo oni koje je Crkva već proglasila blaženima i svetima, nego svaki čovjek koji svakodnevnim malim djelima dobrote oplemenjuje svijet.
Evo jednog takvog iznenađenja. Na kolodvoru starac čeka ženu koja stiže s putovanja. Kad ona stigne, zagrle se i gospodin kaže: "Tako je dobro da si konačno stigla, jako si mi nedostajala." Gospođa odgovara: "Tako je dobro da te konačno vidim, ova dva dana bila su duga kao vječnost." Promatra ih mladić koji pristupi gospodinu upitavši: "Oprostite, koliko ste već u braku?" "Ravno 50 godina", odgovori on. Mladić na to kaže: "Nadam se da ćemo moja zaručnica i ja takvi biti nakon 50 godina." Stari mu gospodin položi ruku na rame i kaže: "Mladiću, ti se tome nemoj nadati. Ti donesi danas odluku."
Svetost ne započinje kada čovjek prekorači prag vječnosti, nego kada odluči da neće gubiti vrijeme na uzaludnosti. Zato je istina da za svetost nije potrebno savršenstvo, potrebna je odlučna vjera, odlučna nada, odlučna ljubav. Jer onaj koji tako odlučno živi, neće si dopustiti da stalno pada u isti grijeh, neće se pomiriti s time da je jače od njega nešto što ga odvaja od smisla i odvlači u sebičnost, u zavist, u ovisnosti, u laž, u očaj, nego će se boriti.
Borba je karakteristika vojujuće Crkve, a to smo mi koji smo u ovom svijetu pozvani širiti Božje kraljevstvo. Sveci su borci za ljepotu Crkve. Oni su "najljepše lice Crkve", ističe to papa Franjo, i objašnjava kako voli "vidjeti svetost u strpljivom Božjem narodu" te izdvaja roditelje koji s toliko ljubavi odgajaju svoju djecu, muškarce i žene koji rade da donesu kruh kući, bolesne, starije redovnice koje su sačuvale osmijeh na licu. Tom nizu mogli bismo pridodati još mnoštvo osoba iz svoje okoline. I trebali bismo čeznuti da na taj popis upišemo sebe.
Predivna je i sama ta ideja i tako lako ostvariva – u idealnim uvjetima. Ali u svijetu takvih uvjeta nema! I što sada? Možemo zbog toga žaliti. Ali možemo i nešto poduzeti! Možemo svoju odlučnost ustrajno iz dana u dan obnavljati na tragu misli kardinala Franje Kuharića: "Nada u budući život čini vjernika osobito odgovornim za ovaj život. Živjeti za nebo znači zemlju činiti predvorjem raja." Vlč. Ivica Cujzek
