"I ja sam to vidio i svjedočim: on je Sin Božji", kaže Ivan Krstitelj na koga kršćani naslanjaju svoj poziv na svjedočanstvo. U sjećanje mi se duboko urezala misao biskupa Marka Culeja: "Crkvi su danas potrebni ne toliko učitelji, nego svjedoci vjere." U čemu je razlika?
Učitelj je stručnjak u nekom području i plemenito je njegovo nastojanje da svoje znanje prenese drugima. Svjedok nema stav poučavanja, nego svoje znanje i iskustvo ugrađuje u sva polja svoga djelovanja, u vlastito življenje koje govori više od riječi. Mnogi učitelji doista žive kao svjedoci i na tome smo zahvalni, ali živimo li svi mi, svjedoci vjere, poput Ivana Krstitelja hrabro svoje poslanje? Ne temeljeći ga na govorničkim vještinama i sposobnosti uvjeravanja, pogotovo ne na isticanju tuđih mana i grijeha, nego na utvrđivanju sebe u Duhu istine, u otkrivanju svojih slabosti i preobražavanju svog življenja prema Božjoj zamisli o čovjeku.
Božja zamisao je svetost života koja čovjeka vodi u zajedništvo s njime. Bog je poduzeo sve. Sina svoga prepustio je muci da bi nas priveo k slavi uskrsnuća – po križu, kako svakodnevno molimo, a usudio bih se reći da molimo uzalud ako u skladu s molitvom, koja je naša časna riječ, ne živimo.
Mislimo da sve mora teći glatko i bez problema. Čim nas nešto izbaci iz željenog takta, ponašamo se razmaženo, očajavamo. Kada čovjek susretne namrgođena svećenika, redovnika ili redovnicu, koji se uvijek ljuti, kojemu sve smeta i nikad mu ništa nije dovoljno dobro, kada nas sluša kako o nadi propovijedamo kao da je nema i o Bogu kao da nije živ; kada susretne vjernika koji o svetosti snatri kao da je nedostižna i nestvarna i svaka ga nedaća slomi, nije čudno što dvoji i koleba se.
U svojem svjedočanstvu, tj. življenju, moramo se odmaknuti od modernih iluzija. Ponekad se osjećamo kao u onoj TV igrici u kojoj su se djeca natjecala pomoću fiksnih telefona gdje, uz zluradi smijeh, zao lik govori: "Sigurno ćeš pogriješiti." Zluradost je najljući neprijatelj našega vremena. Kao da se, na vrhuncu nepovjerenja, samo čeka da netko ne uspije ili pogriješi da bi se ustvrdilo: Rekao sam ti…; Znao sam…; Ja sam bio u pravu.
Samo je Bog u pravu, a mi se borimo živjeti tako da otkrivamo, a ne zaklanjamo njegovo svjetlo koje je uvijek u Duhu koji ohrabruje: "Sigurno ćeš uspjeti!" Borimo se živjeti tako, ne gledajući u zlo koje nas bije, nego gledajući u Krista koji pokazuje izlaz iz jada. Mislimo uvijek na Boga pa onda nećemo misliti na razne gluposti. Vedrina je najjasniji znak takva svjedoka koji ne gunđa, nego nosi, mic po mic, svoj križ i potvrđuje svakim malim korakom da je Kristov put svetosti jedini vrijedan življenja. Budimo istiniti – radosni svjedoci vjere! Vlč. Ivica Cujzek
