Kada je Isus birao suradnike, tražio je sigurno određene kvalitete. Promatrajući Šimuna i Andriju, ribare, Jakova i Ivana kako krpaju mreže, mislim da ga je oduševila njihova skromnost.
Kakvo je osvježenje susresti skromna čovjeka! Koji gaji ljubav prema siromaštvu – ne nužno materijalnom, nego onom koje prvo traži i jedino treba Boga. Najčešće se takvo nutarnje, duhovno uboštvo očituje i u vanjskoj slobodi od skupoće imanja i življenja jer čini osobu koja ne gleda kako će se okoristiti ili proslaviti, koja ne traži plaću ili hvalu i nije sklona razmetljivosti i pretjerivanjima – u smislu ako kome dobro ide, ne zna za dosta; ako je u teškoćama, ponaša se kao najveći mučenik. Gubeći umjerenost, zaboravlja se blago skromnosti.
Isus ne poziva osobe koje imaju visoko mišljenje o sebi, u kojima se prepoznaju atraktivni, glasoviti, vrhunski, raskošni, nego one u kojima on vidi veličinu i pruža im povjerenje, ne jer su se dokazali, nego jer ne traže svoje dokazivanje. Iznenadio je učenike! Kaže da će ih on učiniti ribarima ljudi! Nije to njihova zasluga, nego posljedica samozatajnosti, tj. siromaštva.
"Blago siromasima duhom", Isus je najprije istaknuo u proglasu svojih sretnika. Kada je Bog birao obitelj koja će podizati njegova Sina, izabrao je Mariju i Josipa. Anđeli su navijestili Božje utjelovljenje najprije pastirima. Nakon uskrsnuća Isus se obratio prvo ženi. Sve to govori što Bog misli o skromnosti. Papa je proglasio izvanrednu jubilarnu godinu u kojoj smo pozvani nadahnjivati se duhovnošću sv. Franje Asiškoga "koji se znao učiniti siromašnim i poniznim kako bi bio istinski 'alter Christus' na zemlji".
S pretjerano samouvjerenima, punima znanja, poznatosti, ugleda, arogancije, samodopadnosti, što će Bog? Neće ih on na silu isprazniti od samih sebe. Osobe pune sebe ne mogu više ništa primiti, nema mjesta da se u njima razvija Duh Sveti. Skromni pružaju Duhu Božjem priliku da on čini svoje. Ivan Krstitelj reći će: "On treba da raste, a ja da se umanjujem." I iz Poslanice Korinćanima izvire Pavlova skromnost kad kaže da nije poslan "krstiti, nego navješćivati evanđelje, i to ne mudrošću besjede, da se ne obeskrijepi križ Kristov."
Dobro veli izreka da je mjera čovjekova stvarnog karaktera ono što bi učinio kad za to nitko ne bi saznao. Ljudi ne trebaju znati, a Bog uvijek zna. On i danas traži osobe. Ne biskupe, svećenike, ne roditelje, profesore, umjetnike, inženjere, novinare, programere… traži osobe kojima nije stalo da budu u pravu, da drugi znaju kako su oni nešto ekstra napravili, napisali, pokrenuli, uspjeli, nego im je stalo do nečega boljeg, nebeskijeg: da On raste.
Istinska ljubav prema Bogu izrasta iz ljubavi prema siromaštvu. Vlč. Ivica Cujzek
