Stari filozofi dičili su se robom Epiktetom poznatim po mirnoći. Kad ga je gospodar udario, on je odgovorio: "Ako tako nastaviš, slomit ćeš mi nogu", što je još više naljutilo gospodara pa ga je udario još jače i zbilja mu slomio nogu. Epiktet je na to samo rekao: "Vidiš, rekao sam ti. Sad je gotovo." Koristeći tu zgodu, rugali su se kršćanima dobacujući im: "Je li vaš Krist, kad su ga neprijatelji tukli, ikad izustio tako lijepu riječ?" Grčki teolog Origen odgovorio je: "O, on je učinio mnogo više. On je šutio."
I još više od toga, on je za svoje ubojice molio: "Oče, oprosti im, ne znaju što čine!" U tom svjetlu osobito odzvanjaju riječi Evanđelja sedme nedjelje kroz godinu: "Ljubite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima, blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas zlostavljaju." Zašto? Mogli bismo pitati zašto Isus to traži. Možda baš zato što te riječi, odjelotvorene u našim situacijama, u našem vremenu otkrivaju istinskog katolika, najbližeg prijatelja Kristova, čovjeka koji ne bježi od križa jer u križu svoga Spasitelja nalazi snagu i smisao.
Ne možemo mi birati težinu koju ćemo nositi, ali možemo birati kako ćemo se prema toj težini odnositi, u tome je sva mudrost. U našem vremenu vlada mišljenje da su snažni i važni oni glasni, oni koji uspjeh temelje na jačini mišića, debljini novčanika, količini oružja, buci pristaša na položajima, i to je sva njihova moć. Mi znamo bolje. Mi znamo da je naša moć u Isusu Kristu. Mi znamo da naš Gospodin nije slatkorječiv, naš Učitelj ne priča bajke. Naš Bog nije bezosjećajan, on itekako suosjeća s patnjom svojih voljenih i veseli se njihovu uspjehu, zato i daje jasne i konkretne upute što i kako činiti, ne da bismo živjeli bez briga ili porasli u očima ljudi, nego da bismo u Božjim očima pronašli mir.
Njegove oči dobro vide ovaj svijet i dobro on zna kolika je njegova tvrdoća i grubost. Ne trebamo se bojati da Bog ne zna kako je nama. Duboko je on iskusio sve o čemu govori, a najljepše je u našem Kristu to što je do kraja ostao vjeran svemu što je govorio. Najljepše u njegovim prijateljima to je što se diče Isusom Kristom i dosljedno i radosno ostaju mu vjerni. Ne trudeći se da ih drugi vide, ne tražeći pohvale, uzdarje, ne pametujući i ne osuđujući, ne tražeći svoja prava i ne proračunato, nego boreći se u skrovitosti svoje svakodnevice, ali boreći se iz petnih žila iskreno i od glave do pete pošteno, za ljepotu naše Crkve.
Crkva je Božja prva i jedina ljubav, najintimnija njegova čežnja. I makar joj tijelo bilo izmučeno i slabo, dok god udovi, a to je svatko od nas, slušaju glavu, a to je Krist, bit će najljepši dar i najveći ponos svojega Gospodina. Vlč. Ivica Cujzek
