Ljeto je sve bliže, mnogi idu na zasluženi odmor, maturalac, ili planiraju kamo će ići na ljetovanje, na putovanje, na hodočašće... slatke su to brige za one koji ih imaju. Neki nemaju tako slatke, nego su im brige pune gorčine. Kakve god bile naše, ove nedjelje, 12. u liturgijskom vremenu kroz godinu, pred svima su dobro poznate Isusove riječi. Najprije nas osvješćuju pitanja tko je on, potom i navještaj njegove smrti, a onda i poziv: "Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom."
Tek kada se oslobodimo vlastitih okova sebičnosti, kada se pomirimo sa sobom i sa svijetom, sa svojim križevima, ma kakvi oni bili, bilo da se radi o bolesti, osamljenosti, nerazumijevanju, velikoj odgovornosti, naporu itd., tek tada mi možemo ići. Namjerno naglašavam riječ "idi" jer u Evanđeljima ju je Isus u susretima s ljudima često izgovarao – nakon što ih je izliječio, oslobodio, utješio, ohrabrio... "idi i nemoj više griješiti", "idi vjera te spasila", "idi i najprije se izmiri s bratom", "idi za mnom".
Mnogo smo puta već promišljali što znače Isusove riječi o prihvaćanju križa i prilično je jasno da nakon osobnog susreta s njime u kojem nas on pita: Što ti misliš? a mi mu priznajemo: Da, ti si Krist, moj Bog, tek tada iscijeljeni možemo ići. I to ne bilo kako, nego bez straha, bez mrmljanja, na način da taj naš hod bude radostan, čovjeka dostojan, čovjeku primjeren, spasonosan za naš život i za život bližnjih. Ali kamo?
Čini mi se da je ključno znati odgovor na pitanje kamo Isus ide. Spomenuti evanđeoski susreti jasan su nam smjerokaz. On je uvijek išao ususret potrebitima, zato danas autentični Kristovi nasljedovatelji ne idu putem popularnosti, senzacija, ne idu za hvalopojkama, utjecajnim i prestižnim pozicijama, nego idu putem poniznosti, idu za Kristom.
Upoznao sam mladića, srednjoškolca, koji živi daleko od svoje obitelji. Zbog raznih briga i rana koje, ne samo u svojoj dobi, nego ni u kojoj dobi ne bi smio imati, živi na rubu, teško, i nema ni naviku ni volju ići u crkvu ili moliti se. Odlazeći od njega, cijelo vrijeme u glavi mi se vrtjela misao kako bi Isus sigurno odmah pohitio k njemu.
Hoću li ja? Hoćeš li ti, dragi čitatelju, prigrliti to Božje dijete? Koje će možda odmahnuti rukom ili drsko odbrusiti jer se boji iskrenosti. Ili onoga siromaha kojemu treba nešto dati, onoga alkoholičara kraj kojega nije ugodno biti, onoga umišljenog susjeda koji misli da je najpametniji na svijetu, onog napornog obraćenika... neću nabrajati, jasno je da bismo se svi izredali. Ali postavit ću pitanje: Hoćemo li ići – na odmor, na posao, kući, u društvo, na misu – kao muhe bez glave ili kao prijatelji Kristovi? Vlč. Ivica Cujzek
