U nevidljivu naprtnjaču svog života čovjek iz dana u dan stavlja tako mnogo tereta. Obaveze, očekivanja i rokovi, bolne pogreške i padovi, naporni usponi i odricanja radi uspjeha, kao i sve čega se odreći neće. Sve pretrpljene uvrede i udarci, njihovo tiho prihvaćanje, razočaranja i nerazumijevanja, gubitci i tragedije, bolesti, nemoći, strahovi, sumnje, gaženja i izdaje, nepovjerenje, patnja dragih osoba… Kad-tad više ne ide. Čovjek jednom oslabi, umori se, mora se predati jer svojim snagama više ne može. Ključna je odluka kome se predati.
Zanimljivo je kako u Evanđelju iduće nedjelje Isus, slaveći Oca, koristi istu riječ da označi njegovu naklonost i darežljivost: "Sve je meni predao Otac moj…" Promislimo kako je bila teška naprtnjača života jedinorođenoga i beskrajno voljenoga Sina Božjega! Ali nosio ju je jer se tako Ocu svidjelo. Svoj život on je Ocu predao.
Svoju naprtnjaču, čiju težinu nitko ne zna, kome ćeš predati ti kad te baci na pod, kad ti ne da oči podignuti prema spokoju? Isus nudi svoje naručje. On zna kako je teška i ne uzmiče, nego obećava: "Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti." Ključna je odluka želiš li svoju naprtnjaču njemu predati. Za to treba nešto veće i više od snage i inteligencije. Za to treba poniznosti i mudrosti u razumijevanju da ne možeš sam sve to iznijeti.
Ne skriva to Isus. Kaže jasno: "Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim." Dakle možeš se mučiti sam – jačati svoje mišiće tijela i duha, uzdajući se u sebe, vjerujući u sebe, očekujući od drugih ljudi pomoć, predajući se njima, predajući se raznim alternativama, ne daj Bože zlu. Možeš tako, to je jedan od načina na koji se može trpjeti.
Ali možeš i drugačije – možeš se predati Kristu. Možeš dalje s njime. Ne tvrdim ja, nego on tvrdi da je tada napor sladak. Je li to istina, da će "jaram" biti sladak i "breme" lako, to ja mogu posvjedočiti i garantirati, ali ne očekujem da će meni netko vjerovati. To može svatko jedino sam iskusiti. Ono što jedino molim jest, dragi čitatelji, da mi vjerujete da je vrijedno Bogu se predati. Jedino što u životu vrijedi je Bogu vjerovati. On svoju riječ ne može pogaziti.
Neka vam odmor ovoga ljeta bude u predanju, ne samo svojih naprtnjača i naramaka, nego svojih života, i radosti i tuga, svega što nadilazi vaše moći, u Božje naručje. U njegove ruke savršeno pristaje sve što je on nama u svojoj ljubavi predao – i tijelo i dušu, i darove i blagoslove, ali i trpljenja koja nas izgrađuju, jednom riječju život. Nosimo mu ga vedro i strpljivo, bez gunđanja, bez zanovijetanja, bez očajavanja i ljutnje. Nosimo mu i predajmo svoj život zahvalno i s pouzdanjem. Vlč. Ivica Cujzek
